Risovi su pak, nekada rasprostranjeni po šumama diljem Europe, u 18. i 19. st. istrijebljeni iz većine europskih zemalja. Sačuvali su se samo u slabo naseljenim područjima Finske, Skandinavije, Sibira, Poljske i Karpata te u planinama Balkanskog poluotoka (Kosovo, zapadna Makedonija, Albanija). U Hrvatskoj su posljednji primjerci obitavali u području Gorskog kotara i Velebita, a onda su i u potpunosti nestali. No 1973. god. kada je u Sloveniji ris reintroduciran (ispuštene su 3 obitelji - 3 mužjaka i 3 ženke iz Slovačkih Karpata), ta je krupna zvijer spontanim premještanjem nakon gotovo jednog stoljeća ponovo pristigla u Hrvatsku. Zbog dobrih uvjeta staništa i dovoljno hrane populacija se širila što je uskoro dovelo do smanjenja broja srna, divokoza i muflona - njihovog najznačajnijeg plijena. Lovci, razbješnjeni činjenicom da risovi love 'njihovu' divljač te da oni zbog toga imaju manju zaradu bacili su se na posao - lovili su risove različitim načinima i sredstvima lova. Daleko ispred ostalih prednjači odstrijel - u pojedinačnom i skupnom lovu.

Bjeloglavi sup je ptica grabljivica iz porodice jastrebova. Bjeloglavi sup je, s rasponom krila od 2,4 m do 2,8 m i s dužinom od 95 cm do 105 cm, jedna od najvećih ptica u svijetu koje lete. Prosječna težina mu je do 8,5 kg, a može doseći težinu i do 15 kilograma. Svojim impresivnim izgledom i načinom života bjeloglavi supovi redovito oduševljavaju posjetitelje ovog kraja. Uz albatrosa i kondora, spada u najveće ptice letačice svijeta. Ptica ima malu glavu, koju u letu drži spuštenu prema dolje, velika krila i kratak rep. Odrasli imaju bijelo paperje na glavi i na vratu bjelkast namreškani ovratnik, dok su mladunci tamnije boje. Glavno stanište bjeloglavog supa nalazi se na otoku Cresu, a manji broj ih se može naći na Krku, Prviću i Plavniku. Na Cresu je lokalno ime za supa "Orel", pa je tako i selo Orlec dobilo naziv po njima. Oni su čistači u prirodi, jer se hrane strvinama, ali nisu agresivne ptice. Supovi su nekoliko tisuća godina povezani sa ovčarima i opstali su upravo zbog ovaca. Pošto su strvinari hrane se samo mrtvim ovcama i kao takvi imaju ključnu ulogu u eko sustavu. Sup ne može živjeti bez ovčara, a ovčar bez njega. Enzimi njihova crijevnog trakta ubijaju bakterije te tako sprječavaju stvaranje zaraza. Supovi žive u paru, a potražiti će novog druga ili družicu, samo ako prvi ugine. Godišnje ženka izlegne jedno jaje. U slijedećim mjesecima par se redovno izmjenjuje i grije jaja dok se ne izlegne mali sup. Nakon 2-3 mjeseca mladunče pokušava svoj prvi let.

Dobri dupin (Tursiops truncatus) je vjerojatno najpoznatija i najrasprostranjenija vrsta iz skupine dupina (Delphinidae). Osnovna biologija ove vrste dobro je dokumentirana. Dobri dupin ima vretenasti odnosno hidrodinamičan oblik tijela. Boja tijela varira u nijansama od tamno sive na leđima preko svijetlo sive na bokovima i bijele na trbuhu. Tijekom ljeta kada je temperatura mora visoka trbuh može poprimiti ružičastu boju. Odrasle jedinke dobrih dupina dugačke su između 1,9 i 4 m i teže od 100 do 500 kg. U Jadranu, dobri dupini obično dosegnu do 3 m dužine i teže oko 200 kg. Svakih nekoliko minuta dupini moraju izroniti kako bi udahnuli zrak. Nosni otvor nalazi se na gornjoj strani glave i prekriven je mišićnim zaliskom koji služi kao nepropusni poklopac prilikom urona. U potrazi za ribom dobri dupini se zadržavaju ispod površine mora od 4-7 minuta. Hrane se uglavnom pridnenom ribom i malim lignjama i stoga su često u izravnoj konkurenciji s ribarima. Poznati su po svojoj znatiželji zbog čega se mogu zaplesti u ribolovne alate, posebice mreže stajaćice, što je ujedno i najčešći razlog preranog uginuća pripadnika ove vrste. Iako trenutno ne postoji procjena brojnosti populacije na svjetskoj razini, na temelju istraživanja iz zraka koje smo proveli, njihov broj u Jadranu procijenjen je na oko 10.000 jedinki. Onečišćenje, prekomjerni izlov ribe i uništavanje staništa dovode do smanjenja brojnosti dobrih dupina i ograničavaju im dostupnost staništa.

Smeđi medvjed (Ursus arctos) je najveća kopnena zvijer u Hrvatskoj. Ovaj smeđi div izaziva i strahopoštovanje i divljenje gdje god dođe. Iako je drugdje u Europi uvelike istrijebljen, naša mu je zemlja još dom. Čak 1000 medvjeda živi na otprilike petini Hrvatske, na oko 12 500 km2, a zalaze i u dodatnih gotovo 3000 km2. Areal ove vrste podudara se dobrim dijelom s arealom vuka, ali medvjed ne dolazi toliko u ravnijem području Dalmacije, već se drži uglavnom planina. Zna se doduše spustiti do Hrvatskog primorja, čak i preplivati do Krka. Medvjedu treba kvalitetno stanište na kojem će naći i hranu i mir te mjesto za razmnožavanje. Najviše mu odgovaraju listopadne šume koje proizvode krupno sjeme (bukvica, kesten, žir), ali mu trebaju i zeljaste biljke u proljeće te šumski plodovi (maline, kupine, borovnice) tijekom ljeta.

Vuk(Canis lupus), zvijer iz por. pasa (Canidae), najveći pripadnik porodice; dug do 1,5 m, težak do 60 kg, snažne i zbijene građe. Sezona parenja traje od siječnja do travnja, brjeđost oko 65 dana, a ženka koti 4 do 7 mladunaca koji se rađaju slijepi i gluhi. Mesožder je. Živi i lovi u obiteljskim čoporima (8 do 12 životinja), koje predvodi roditeljski ili alfa-par. Čopor održava određenu hijerarhiju, obilježava (urinom, izmetom, trljanjem o stabla i kamenje) i brani teritorij. Nastanjuje šume i planinska područja najvećega dijela Sjeverne polutke. U zap. Europi, Meksiku i Sjevernoj Americi bio je gotovo istrijebljen. Zaštitom zakonom 1970-ih, i ponovnim naseljavanjem napuštenih područja zaustavljeno je smanjivanje njegove svjetske populacije. Današnja je populacija stabilna, pa se vuk za sada ne smatra ugroženim. U Hrvatskoj je (2007) živjelo između 180 i 230 jedinki (50 jedinki 1990), a vuk je zaštićen kao ugrožena vrsta.