Gavanovi dvori
BIOGRAFIJA I ZAPISI O LEGENDI
Hrvatska je sama po sebi puna legenda i poznata po njima ,ali svaka je po sebi posebna i predstavlja podneblje svoga kraja.Pa tako je i legenda o Crvenomu jezeru ili poznatija po imenu legenda o Gavanovim dvorima.
Legenda o Gavanovim dvorima zbila se na području današnjega Crvenoga jezera.kako legnda govori na goletima velike klisure.
LEGENDA O GAVANOVIMA
Nuša i Matan sjedoše za stolom. Matan kao po običaju broji novac, a Nuša na to kaže: „Matane moj, sa tim dinarima u ruci podsjećaš me na Gavana.“ Matan na to skoči i počne pametovati: „Nušo moja vidin ja ne znaš ti meni baš tu legendu. Sad će tebi tvoj Matan ispričat.“
Matan započne:
Gavan bijaše zao, nemilosrdan čovjek, uvjeren da su bogatstvo i moć koju mu ono daje, najvažniji u životu. Njegova bahatost i samoljublje bez granica ne ostaviše mjesta za druge, plemenitije osjećaje te u njemu ne bijaše ni traga suosjećanja ni prema kome.
Unatoč već stečenu bogatstvu i blagodatima, on bijaše poznat i po svojoj gramzivosti i pohlepi te mnogi rekoše kako je svoje ogromne dvore i svoje imanje priskrbio iznudom i ucjenama, ne mareći za nesretne, siromašne ljude.
I dok mu se jedni prikloniše kao najveći prijatelji, pomalo strahujući, ali često i u želji da sjaj njegovog bogatstva bar na tren obasja i njihove bijedne duše, drugi, koji nisu odobravali njegove postupke, ali i nemoćni u nakani da ga spriječe, nastojaše ga se kloniti.
Gavanuša, ohola kao i muž joj, rodi djecu u svemu nalik roditeljima. Nevolja i jad siromašnih ljudi u njima ne pobudiše samilost, već porugu i smijeh.
Djeca su s prezirom gledala na iznemogle ljude, puštajući gladne pse da ih gone te mnogi stradaše pod nasrtajem razjarenih životinja.
Ipak, neimaština mnoge siromahe natjera da dođu na vrata surovog čovjeka u nadi da će ga njegova nestrpljivost, a ne milost, navesti da im udijeli pomoć.
Gavan nije mario koliko će potrošiti na brojnim feštama za svoje podanike i prijatelje.
No izobilje hrane i pića nije bio izraz velikodušnosti, već mjerilo moći i uspješnosti.
U svojim dvorima uživao je u neobuzdanoj rastrošnosti dok je zaglušujuća pjesma njegovih pijanih gostiju gušila jauke, plač i zapomaganje nesretnih ljudi koje bi otjerao srdit lavež nahuškanih pasa.
Jednoga dana, na jedno od takvih slavlja, na vrata njegovih dvora stiže prosjak s djecom.
Uvjeren da trudna Gavanuša imat će milosti prema gladnoj djeci, on zatraži malo kruha i vode.
Gavanuša zaustavi svoju djecu s psima. Osjećajući mučninu i blagu slabost uslijed trudnoće, s nestrpljenjem uze komad kruha i baci ga u blato, zlobno se smijući.
Prosjak, gledajući gladna usta svojih mališana, bez riječi uze bačen komad kruha. Raspolovi ga na tri jednaka dijela i skrušeno zahvali: „To dar je od boga.“
Na njegove riječi Gavanuša bijesna proli vjedro donesene hladne vode i ljutito vrisnu: „To nije od boga nego muža moga!“
Vidjevši razljućenu Gavanušu, gomila pijanih ljudi stade bacati komade kruha na ustrašenu djecu, gromoglasno se smijući. Slušajući njihov smijeh i pogrdne riječi, posramljena, ustrašena djeca ne uzeše niti zalogaja. Ne učiniše niti jedan pokret kao da ne čuju ili ne razumiju uvredljive riječi, tek nijemo gledajući razularenu gomilu pred sobom.
Odjednom, pred zamagljenim očima pijanog mnoštva, poput munje bljesnu svjetlost natjeravši ih da u nevjerici, posve zaslijepljeni pognu glave. Kad im se nakon bljeska iznova vrati vid, pred sobom namjesto prosjaka ugledaše anđela s mačem. On stade pred njih uspravan i srdit. Začuše mu riječi gromkim glasom izrečene:
Prokleti nek su dvori ovi,
Bogataš i svi njegovi!
Zemlja nek svoje grlo rastvori,
U utrobi joj plamenoj sve nek sagori!
Prah i pepeo nek voda poplavi,
Put za sobom nek ne ostavi!
Čovjek nek nikad ne zaboravi,
Nad provalijom nek se zaustavi!
Nebo se tad smrači, zatutnjaše gromovi, zemlja svoja usta rastvori. Nestadoše u njoj bogataševi dvori, Gavan i svi njegovi.
Vrisak užasnutih ljudi utihnu u zastrašujućem grotlu zemlje.
Plameni jezici za sobom ostaviše crven trag na raspuklim stijenama i voda prekri dno nastalog bezdana.
Danas na tom mjestu sanja jezero, osvetom anđela stvoreno.
Njegovu osamu i tišinu remeti tek kamen bačen u dubinu.
Mnogi, vjerujući da kamen koji dosegne jezersku vodu donijet će im sreću, snažnim zamahom nastoje ga baciti što dalje, znajući da potrebna im je i spretnost i umijeće.
Ali, kažu, to može samo čovjek dobrog, plemenitog srca.
Jutrom, nad jezerom, glas nošen vjetrom odjekuje u rastvorenom grlu zemlje:
I prije će deva kroz iglene uši
No svjetlost zasja u bogataševoj duši
I noga mu kroči kroz vrata raja.
Suprotne strane ni kamen ne spaja,
Samo bezdan vode hladne razdvaja
Kao u priči o jezeru iz imotskoga kraja.
