Grad Imotski

Imotska krajina je zemljopisno područje u ZAGORI , istočno od SINJSKE KRAJINE i Omiške krajine, zapadno od VRGORAČKE KRAJINE . Velikim se dijelom prostire po IMOTSKOM POLJU odnosno, na prostoru stare hrvatske župe Imote. Obuhvaća područje upravnih jedinica općina CISTE VELIKE , CISTE PROVO, LOVREĆA, PROLOŠCA, LOKVIČIĆA, RUNOVIĆA, ZMIJAVACA , ZAGVOZDA , PODBABLJA i Grada IMOTSKOG , odnosno sjeveroistočni dio SPLITSKO-DALMATINSKE ŽUPANIJE. Zauzima 708,34 km².

Plodno Imotsko polje najkarakterističnije je reljefno obilježje Imotske krajine. Između njega i planinskog masiva Biokova (1762 m) nalazi se prostrano krško područje na kojem se smjenjuju nizovi brda i uvala. Polje i krški prostor u njegovoj neposrednoj okolici bogati su vodom. Duž cijelog polja protječe rijeka Vrljika, a na njegovu se sjeverozapadnom dijelu u hladnom dijelu godine stvara poplavno područje - Prološko blato. Zahvaljujući njima, polje ima izvrsne uvjete za poljoprivredu. Na krškom području sjeverno od polja nalazi se veći broj krških jezera po kojima je Imotska krajina nadaleko poznata. Klima je uglavnom mediteranska,a u gorju iznad 700 m submediteransko-planinska.

IMOTSKI GRB

Grb grada Imotskog plave je boje. Prikazuje srebrnu kulu s otvorenim crnim vratima kako stoji na tri crvena brežuljka. Crveni brežuljci simboliziraju crvene stijene koje okružuju obližnje Crveno jezero, dajući mu crvenu boju. Iznad kule prikazana je šesterokraka zlatna zvijezda, a u podnožju kule nalazi se zlatni položeni polumjesec. Iako se vrlo vjerojatno na tom mjestu nalazila i neka starija utvrda, možda već iz 10. stoljeća, kada se spominje stara župa Imota, današnja kula je iz osmanskog razdoblja.

Dobila je ime Topana, jer je, prema sačuvanoj tradiciji, granica između Osmanskog Carstva i mletačke Dalmacije povučena tako da je s kule ispaljena topovska kugla. Na mjestu do kojega je kugla doletjela povučena je granica. Prema riječima hrvatskog povjesničara Emilija Laszowskog, ovaj je grb Imotskom dodijeljen 6. lipnja 1890. godine.

IMOTA

Imota (Emotha) je naziv starohrvatske županije, kako se pojavljuje u spisu De administrando imperio. Sam naziv Emotha je ilirskog podrijetla. Pokrivala je područje današnjeg Imotskog polja s bližim susjedstvom, te se protezala u unutrašnosti od Biokova na istok do Neretve, a na sjever do Čvrsnice, dok je uz obalu (od Neretve do Cetine) bila Paganija. Na istoku je ova županija graničila sa Zahumljem, a na zapadu i sjeveru sa županijom Cetinom. Po Imoti je gradić Imotski, koji joj je i bio sjedište, dobio ime. Naziv se zadržao i danas. Imenica Imoćanin ne označava samo stanovnika grada Imotskog, niti samo stanovnika Imotskog polja, nego i stanovnike susjednih područja. Ipak, ne i sva područja koja je Imota nekad obuhvaćala.

Naziv Imotska krajina je također povijesno ime za prostor koji se nalazi u zaleđu masiva Biokova (Biokove). U prošlosti je Imotska krajina obuhvaćala i rubni dio BiH, a postojeće razgraničenje nastalo je Požarevačkim mirom kojim su okončani sukobi Mletačke Republike i Osmanskog Carstva u Drugome morejskom ratu 1714.-1718. godine.

10.STOLJEĆE

Bizantski car Konstantin Porfirognet sredinom 10. stoljeća u djelu De administrando imperio (O upravljanju Carstvom, pisano između 948.-952.) spominje Imotsku županiju (Zupania ta Hemotha) kao jednu od jedanaest hrvatskih županija, a njeno sjedište je već tada utvrda (castrum) smještena iznad Modrog jezera (kasnije nazvana Topana).

18.STOLJEĆE

1718. Požarevački mir, mirovni ugovor sklopljen u Požarevcu 21. VII. 1718. između Habsburške Monarhije, Mletačke Republike i Osmanskoga Carstva, kojim su završeni mletačko-turski (tzv. Drugi morejski rat ili Mali rat, 1714–18) i austro-turski rat (1716–18). God. 1714. Osmanlije su poveli rat protiv Mlečana radi vraćanja poluotoka Moreje (Peloponez) i područja koje su izgubili u Dalmaciji tijekom Prvoga morejskog rata (1684–99), a nakon sklapanja vojnog saveza s Mletačkom Republikom, u rat protiv Osmanlija 1716. stupila je i Habsburška Monarhija. Tijekom rata Mlečani su uz pomoć domaćega stanovništva u Dalmaciji i Hercegovini odbili napad Osmanlija na Sinj (kolovoz 1715), osvojili Trilj, Čačvinu, Prolog, Plavno, Strmicu, Imotski, Popovo polje i Trebinje te područje do Mostara. Vojni porazi prisilili su Osmanlije na sklapanje mira u Požarevcu, prema načelu »ono što tko posjeduje, neka mu i pripadne«. Odredbama mira razgraničenjem u Dalmaciji (tzv. Linea Mocenigo) mletački posjed proširio se prema sjeveru na Imotski i dolinu rijeke Cetine (tzv. Acquisto nuovissimo), te je obuhvaćao 12 220 km². Nova granica slijedila je greben planina Dinare i Kamešnice. Mletačko-osmanska granica uspostavljena Požarevačkim mirom 1718. uglavnom je i današnja granica između Republike Hrvatske i BiH.

TVRĐAVA

Iznad Modrog jezera danas ponosno stoje ostaci tvrđave zvana Topana. Ovdje je bio smješten centar srednjovjekovne Imote (Imotski). U njoj su živjeli svi vladari od onih hrvatskih do bosanskih. Pod vladavinom Turaka bila je više od 200 godina. Dugo vremena je bila napuštena, no posljednjih 30 godina postupno se obnavlja. Blizu utvrde nalazi se spomenik podignut svim palim Imoćanima u Domovinskom ratu. To je bila nekadašnja glavna zgrada za pakiranje i preradu duhana s kraja 19. stoljeća. Uvrštena je među kulturna dobra Republike Hrvatske. Nedaleko od tvrđave Topana nalazi se nogometni stadion Gospin dolac . Ovaj jedinstveni stadion smješten u jedinstvenom ambijentu imotskog krša uvršten je među najčudnije i najljepše nogometne stadione na svijetu.

CRKVICA GOSPE OD ANĐELA

Iza zatvorenih vrata tvrđave Topana nalazi se crkvica Gospe od Anđela. Izgrađena je nakon oslobođenja od Turaka kao prva župna crkva nakon turskih vremena. Taj datum je poznat kao blagdan Gospe od anđela. Gospa od Anđela smatra se zaštitnicom Imotskog i cijele Imotske krajine jer je 1717. godine pomogla je u oslobađanju Imotske krajine od turske vladavine. Na misno slavlje dolaze vjernici iz raznih mjesta Imotske krajine kao i susjedne Hercegovine. Blagdan se ujedno slavi i kao Dan grada Imotskog.

MODRO JEZERO

Modro jezero nalazi se pored centra grada Imotskog te ga upotpunjuju vilinske legende i ljubavne priče. Površina jezera je 0,4 km²,dubina 147m,nadmorska visina 386 - 538 m,... Ono je najprivlačnije osvježenje ljeti iako zadnjih godina često presušuje. Tada se na njegovom isušenom dnu zaigra jedinstvena nogometna utakmica „Vilenjaka“ i „Vukodlaka“. Tim se događajem podsjeća na bića koja žive u mašti i već pomalo zaboravljenim legendama. Ljepota imotskih jezera doista je poput vilinskog kola: nestvarna, neodoljiva, zastrašujuća i privlačna. Najstariji mještani kažu kako se noću još uvijek zavrti vilinsko kolo nad vodama imotskih jezera.

CRVENO JEZERO

Zapadno od Imotskog nalazi se Crveno jezero. Ono je nastalo, kako legenda kaže, urušavanjem Gavanovih dvora iznad jedne od podzemnih špilja kao posljedica jakog potresa. Malo koji posjetitelj Imotske krajine nije pokušao ubaciti kamen u vodu Crvenog jezera.

TRG TINA UJEVIĆA

Tin Ujević rodio se u Dizdara kuli u Vrgorcu. Njegovo puno ime bilo je Augustin Josip Ujević, po starom običaju župe imotskih Poljica, gdje su svoj pokrštenoj djeci davana dva imena. Njegov otac, Ivan Ujević, bio je učitelj rodom iz Krivodola u Imotskoj krajini, dok mu je majka Bračanka, iz mjesta Milne. Tin je rođen kao jedno od petero djece od kojih je dvoje umrlo još u djetinjstvu. S očeve je strane mogao naslijediti određen književni talent, budući da je ovaj, kao učitelj, bio sklon književnosti te je i sam pisao. Tin je prva tri razreda osnovne škole polazio u Imotskom, kada seli u Makarsku gdje završava osnovnoškolsko obrazovanje. Godine 1902. odlazi u Split gdje se upisuje u klasičnu gimnaziju i živi u nadbiskupijskom sjemeništu. U svojoj trinaestoj godini počinje pisati pjesme od kojih ništa nije sačuvano (po njemu je njegovo prvo djelo kratak tekst "Voda" koji je završio u košu za smeće nekog urednika). Godine 1909. Tin maturira u Splitu s odličnim uspjehom, odriče se mogućnosti zaređenja te odlazi u Zagreb upisujući studij hrvatskog jezika i književnosti, klasične filologije, filozofije i estetike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Te iste godine objavio je svoj prvi sonet "Za novim vidicima" u časopisu "Mlada Hrvatska".

Središnji Tinov spomenik je onaj na glavnom trgu - Trgu Matice hrvatske u Imotskom, otkriven 5. srpnja 1980., koji je djelo Kruna Bošnjaka, akademskog kipara. Tin također ima spomenike u rodnom Vrgorcu, Makarskoj, Zagrebu, te u zavičajnom Krivodolu, a najavljeno je i postavljanje spomenika njemu u čast na Poljani Tina Ujevića u Splitu. Po jedna ulica u Sarajevu i Beogradu nose njegovo ime.

VRLJIKA

Vrljika je kraška rijeka ponornica u Imotsko-bekijskom polju. Izvire iz pet izvorišta smještenih na granici općine Proložac i grada Imotskog. Protječe kroz Imotsko polje kojim putem mijenja ime u Matica (od mjesta Zmijavci) i ponire na rubu Bekijskog polja - Šajinovac u Drinovcima, BiH. Ponovo izvire kao Tihaljina u Peć Mlinima te nastavlja prema rijeci Neretvi kao Trebižat.

Rijeka Vrljika se može pohvaliti sa više manjih i većih stalnih izvora. Najpoznatija i najizdašnija vrela su: Jezera Dva oka, Utopišće, Jauk te Opačac iz kojeg se područje Imotske krajine opskrbljuje pitkom vodom. Postoje i povremena vrela koja se aktiviraju za velikih oborina - potočić Čečuk i Draga.

Zbog izolacije od drugih vodotoka u njoj se razvilo više endemičnih vrsta riba. U gornjem toku rijeke se može naći jedinstvena mekousna pastrva (Salmothymus obtusirostris). U rijeci živi autohtoni riječni rak (Astacus astacus), a uz rijeku obitava mnogo vrsta ptica. U njenim pritocima žive jestive riječne žabe koje su na cijeni kao poseban gurmanski specijalitet. U njenom donjem toku zimi se okupljaju divlje patke i guske na svom preletu prema moru. Dio Vrljike od izvora te obalni pojas do mosta na Perinuši, na pola četvorna kilometra, je 1971. godine proglašen Posebnim ihtiološkim rezervatom. Iako po opsegu malen, rezervat se odlikuje visokom kvalitetom vode, a ihtiološki je vrlo zanimljiv u europskim razmjerima.

GALIPOVAC

Galipovac je jezero u Imotskoj krajini, smješteno uz najsjeverniju točku Imotskog polja. Najveće je od Lokvičićkih jezera. Dimenzije jezera su otprilike 170 x 115 m dok dubina, ovisno o godišnjem dobu i priljevu vode, varira između 60 i 80 m. Dno jezera je muljevito, a voda je relativno bistra, osim u vrijeme pojačanog dotoka. Uz jezero su uređeni vidikovci i odmorišta.

DVA OKA

Dva mala jezera kružnog oblika koja su izvorišta rijeke Vrljike. Jezera su promjera četrdesetak metara, dubine 6-10 metara i nikada ne presušuju.

ZELENO JEZERO-RIČICE

Akumulacijsko jezero Ričice, poznatije kao Zeleno jezero nalazi se u selu Ričice, općina Proložac u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Jezero napajaju rijeke Vrbica i Ričina.

Dovršeno je 1985. s namjenom navodnjavanja okolnog područja. Izgradnjom akumulacije, potopljena su četiri zaseoka: Parlovi, Dujmovići, Gujići i Topalušić. Jezero je presušilo 2012. godine te je tada bio vidljiv potopljeni stari most i vinogradi. Riblju faunu činili su šarani, potočna pastrva.

ZELENA KATEDRALA

Poslije Sinja, najpoznatije marijansko svetište Dalmatinske zagore, svakako je Zelena katedrala u župi svetoga Mihovila u Prološcu kod Imotskog. Arhitektura duhovnosti, izričaj čovjekove mašte kao zahvalnost Majci Božjoj, sklopljeni su u toj oazi pobožnosti, molitve i vjere u svoj svojoj veličini. Na samom izvorištu života imotskog čovjeka, izvorištu njegove rijeke Vrljike, između nove crkve i ruševina stare, velika je livada – Zelena katedrala – sa stoljetnim stablima, zvana Lučica. Prostor je ograđen zidom i u njemu je, prema nacrtu ing. arh. Ede Šegvića, godine 1995. podignut novi oltar i uređena otvorena bazilika u kojoj se slavi sveta misa na svetkovinu Velike Gospe, kada se okupi veliki broj vjernika iz cijele Imotske krajine i susjedstva. Jedinstven je to spoj vjere i odanosti Majci Božjoj imotskog puka, ali i puka mnogih župa Dalmatinske zagore. I arhitekt je dao posebnu dimenziju Zelenoj katedrali. Ulazni veliki stupovi drže otvorena vrata i onda se u paru spuštaju gotovo pred sam oltar. Narod ulazi u crkvu,a ona je nad otvorenim Božjim nebom, ogrnuta samo zelenim granama topola visokih i do trideset i više metara. Umjesto mramornog poda, trava, zelena i mirišljiva, umjesto zvukova orgulja, poj slavuja i grdelina. Voda za blagoslov iz Vrljike, čovjek bi se nje napio da napuni dušu. Na samom ulazu kip Majke Božje, dar nekog pobožnog čovjeka za samo njemu znanu nakanu.

I onda, na sam blagdan Velike Gospe, tamo oko 11 sati, nakon velebne procesije sa slikom Majke Božje, slije se mnoštvo u te prostore. Otvori se na stotinu vrata i stotinu prozora Zelene katedrale, kroz njih ulazi i mlado i staro, napuni se katedrala stotinama, tisućama duša. Jedne godine bijaše ih više od dvadeset tisuća, ispod deset nikada. Svatko u svojoj molitvi, sa svojim mislima. Slavi se sveta misa Gospi, imotskoj Majci. Nakon završetka misnog slavlja, poput nekih Biblijskih vremena, mjesto katedrale ostavi se opet Božjem puku. Sjednu prijatelji, cijele obitelji, razgrnu se deke i lancuni po livadi Zelene katedrale i blaguje se ručak, priča se i ljudeskari do kasnih poslijepodnevnih sati. Svi u miru, kao jedan.

IMOTSKO POLJE

Imotsko polje je krško polje u Dalmaciji i Hercegovini. Prirodno je najvrjedniji dio Imotske krajine. Poznato je i kao Imotsko-bekijsko polje, po Imotskom i Bekiji, u zapadnoj Hercegovini. Najveće naselje je Imotski, po kojem je polje dobilo ime. Površine je 95 km², dugo je 33,3 kilometara i široko 1-6 kilometara. Pruža se u smjeru sjeverozapad-jugoistok, na nadmorskoj visini 258-283 metara. Od 95 km², 45 km² nalazi se u Hrvatskoj, a 50 km² nalazi se u BiH. Sastoji se od Gornjeg polja (22,8 km²) i Donjeg polja (72,2 km²) . Donje je najčešće poplavljeno, a u jugoistočnom dijelu može se izdvojiti manje polje, Grudsko polje (10 km²). Kroz polje teče nekoliko rijeka: Ričina, Vrljika i Grudski potok.

Dno polja je građeno od dolomita, nalazi se na 260 metara nadmorske visine i najniže je područje u Imotskoj krajini. Tlo Grudskog polja je znatnim dijelom isprano, pa je male vrijednosti za poljoprivredu, pa je zato djelomično pokriveno šumom. Urušavanjem vapnenačkih stijena tijekom vremena stvorene su brojne provalije, koje su danas ispunjene vodom i predstavljaju jezera. Stanovništvo se u prošlosti najviše bavilo uzgojem kukuruza, a danas se uglavnom bavi uzgojem vinove loze.

GOSPIN DOLAC

Pored tvrđave Topana nalazi se nogometni stadion Gospin dolac smješten u zaista jedinstvenom ambijentu. Izgrađen je 1989. godine, ima kapacitet od četiri tisuće mjesta, a smješten je tik uz 500 metara duboku provaliju u kojoj

je predivno Modro jezero, pored crkvice Gospe od Anđela. Novinari jednoga uglednog internetskog portala dvije su godine zaredom uvrstili Gospin dolac među najčudnije i najljepše nogometne stadione na svijetu, i to uz bok vrhunskim stadionima s modernom arhitekturom te onima smještenim u predivnim prirodnim okruženjima (World Games Stadium u Tajvanu, Allianz Arena u Njemačkoj, Fujieda City Stadium u Japanu itd.). Kao razlog za uvrštavanje stadiona Gospin dolac među svjetske „ljepotane“ navodi se da je to pravi „spoj prirodne ljepote, povijesnih znamenitosti i modernih vizura“. Sedamdesetih godina prošloga stoljeća zamišljen je kao sportsko-rekreacijski centar s nizom sportskih sadržaja, no nažalost, nikada nije završen prema planovima.