ZANIMLJIVOSTI
ZAVIČAJNI MUZEJ
Zgrada u kojoj se danas nalazi Muzej sagrađena je 1903. g. kao dio industrijskog arhitektonskog kompleksa najveće otkupne stanice duhana u Dalmaciji. Izgrađena je u doba Austro-Ugarske, u vremenu od 1888. do 1917. g. i služila je kao blagovaonica i prostor za dnevni odmor radnika. U prizemlju Muzeja nalazi se stalni postav podijeljen u cjeline koje prezentiraju povijest Imotske krajine od prapovijesti, antičkoga i ranoga srednjovjekovnog razdoblja do sredine 20. st.
Antičko razdoblje predstavljeno je kamenim spomenicima: nadgrobnim stećcima, notnim zapisima, mozaicima i kamenom plastikom, te metalnim predmetima nakita, oruđa i oružja. Razlog brojnosti antičkih nalaza jest rimska cesta koja je prolazila kroz prostor Imotske krajine, spajajući glavne gradove rimske provincije Dalmacije - Salonu i Naronu. Kasna antika i ranosrednjovjekovno razdoblje predstavljeno je nalazima iz ranokršćanskih bazilika. Osobito se ističe pleterna plastika koja govori o prisutnosti Hrvata na ovom području već od 8. st. Izlošci Kulturno-povijesne zbirke prate razvoj grada Imotskog, s naglaskom na razdoblje kraja 19. i početka 20. st. kada grad dosiže gospodarski napredak i procvat građanskog života. Etnografski postav posvećen je imotskom selu. Osim predmeta iz seoskih kućanstava, tu je imotska narodna nošnja i mnogi tkani predmeti koji su se koristili u svakodnevnom životu. Zanimljivo je da su Imoćanke uzgajale dudov svilac i kod kuće izrađivale svileni konac kojeg su koristile u šivanju i vezenju. Odjel duhana sadržava predmete vezane za duhansku proizvodnju koja je nekada bila važna gospodarska djelatnost ovog kraja. Velik broj seoskih domaćinstava uzgajao je duhan, u ovom kraju proizvodile su se i lule, a budući da je i sama zgrada Muzeja dio industrijskog kompleksa za obradu duhana, na jedinstveni se način uklapa u priču o toj djelatnosti. Muzej ima velik broj primjeraka novca iz antike, srednjeg vijeka i doba Austro-Ugarske, ali oni nisu izloženi. U galerijskom prostoru na prvom katu zgrade održavaju se povremene izložbe.
FRANJEVAČKI MUZEJ
U Muzeju se čuvaju predmeti prikupljeni uglavnom s područja Imotske krajine. Arheološka zbirka sadržava predmete iz ilirskih i rimskih vremena pronađene na arheološkim lokalitetima u blizini Imotskoga. Osim zbirke sakralne umjetnosti, postoji i zbirka građanskog života Imotskoga u 19. st., s nizom fotografija i predmeta umjetničkog obrta, kao i zbirka biskupa Vujčića. Uz etnografske predmete iz imotskih sela izloženo je i staro oružje. Pinakoteka sadržava slike i grafike nastale od 17. do 18. st., kolekciju slika poznatih slikara (Ivekovića, Šimunovića, Crnčića, Uzelca...). Zanimljiva je i drvodjeljska umjetnička radionica Rako. Samostan posjeduje bogati arhiv i biblioteku (među njim, kodeks iz 1422. g.).
CRKVA SV. FRANJE ASIŠKOG
Gradnja nove crkve svetog Franje Asiškog u Imotskog započela je desetljeće poslije završetka zvonika, a temeljni kamen postavljen je 20. travnja 1863. godine za gvardijana i župnika fra. Ante Perića. Graditelj crkve je Antun Ciciliani rođ. 1815. god. u Trogiru. Zid crkve je bio dovršen do praga vrata na zapadnom pročelju kad je car Franjo Josip I došao u Imotski 24. travnja 1875. godine, te je on na taj prag kleknuo i darovao za gradnju crkve 500 forinti. Razglednicu je poslao 1932. godine iz Imotskog dr. Lujo Domljan, zet hvarskog Načelnika Andre Pavišića za njegov imendan.
BRUNO BUŠIĆ
Ante Bruno Bušić (Donji Vinjani kraj Imotskog, 6. listopada 1939. – Pariz, 16. listopada 1978.), zagovornik demokratske suverene i slobodne Hrvatske. Bio je disident, novinar, književnik, povijesni istraživač, karizmatični prognanik 1970-ih godina i politički vođa hrvatske emigracije.
Bruno Bušić rođen je 6. listopada 1939. godine u selu Vinjanima Donjim kraj Imotskoga, u zaseoku Bušića Draga , kao sin Josipa (Joze), sudskoga službenika i pravnika, i Ane rođene Petrić iz hercegovačkih Vinjana kraj Posušja. Majka mu je umrla 1943. godine.Osnovnu je školu pohađao u rodnom mjestu Vinjanima Donjim. Za vrijeme gimnazijskog školovanja došao je pod prismotru UDBE zbog anonimne ankete u kojoj je izrazio kritiku komunističke Jugoslavije. Kao đak, isticao se kratkim pričama koje je objavljivao u vodećim omladinskim listovima. Godine 1955. dobio je nagradu Poletova žirija u kome su sjedili Mirko Božić i Zlatko Tomičić.
FRA JOSIP VERGILIJ PERIĆ
Prof. fra Josip Virgil (Vergilije, Vergil) Perić (1845. − 1919.) je bio hrvatski političar, književnik i prevoditelj iz Imotskog. Prvotno je bio članom Narodne hrvatske stranke. Nakon tiskanja novih čitanaka u za osnovne škole u Dalmaciji u kojima su austrijske vlasti planski izostavile hrvatsko i srpsko ime (pod izlikom izbjegavanja hrvatsko-srpskog nacionalnog trvenja), htjedovši od udžbenika napraviti anacionalno nastavno sredstvo, dalmatinski su učitelji reagirali kritikama, pri čemu se istakao Petar Kuničić tekstom u Narodnom listu. 1892. stvar je došla do Dalmatinskog sabora. Narodna hrvatska stranka, iako većinska, nije donijela zaključak o osudi anacionalnih članaka i režimske odgojne politike, unatoč zahtjevima hrvatskih zastupnika. Zbog takve podložničke, sluganske i slabićke politike Narodne hrvatske stranke, Josip Virgil Perić s još petoricom stranačkih kolega napustio je stranku (Josip Paštrović, Juraj Biankini, Stjepan Buzolić, Kažimir Ljubić i Mate Šarić) i oni su osnovali saborski Hrvatski klub. Dvije godine poslije, 1894. pridružili su se Stranci prava.
Bio je u Zastupničkom domu Carevinskog vijeća 1903. godine koje je 8. siječnja 1903. sazvao car i kralj Franjo Josip I.. Kraljevinu Dalmaciju su pored Perića zastupali kolega iz Stranke prava Juraj Biankini, iz Narodne hrvatske stranke Ante Šupuk, Ante Vuković Vučidolski, Josip Zaffron, Lovro Borčić, Juraj Ferri, Vicko Ivčević, Petar Klaić, a Srpskoj narodnoj stranci Andrija Vujatović-Šarov i Radoslav Kvekić.Od aktivnosti valja spomenuti supotpisivanje interpelacije Jurja Bijankinija 15. svibnja 1903. na ministra obrane Zena von Welsersheimba glede angažmana vojske u nemirima u Hrvatskoj, s obzirom na neopravdanost uporabe takve sile, čak i prema ženama i djeci (potpisali su ju 19 hrvatskih i slovenskih zastupnika Zafronn, Šupuk, Spinčić, Berks, Šusteršič, Gregorčič, Žičkar, Vuković, Borčić, Ferri, Perić, Klaić, Ivčević, Pogačnik, Ferjančič, Hajek, Breznovsky, Chok, Koudela, ali ne i dvojica zastupnika Srpske stranke iz Dalmacije) te prešni prijedlog od 19. svibnja i.g. u svezi s redarstvenim mjerama koje su u Ljubljani poduzeli policijski agenti Khuena Hedérvarya u Ljubljani (policijski agenti su tragali za osumnjičenim Hrvatima zbog objave antikhuenovskih plakata te proveli predistragu protiv jedne ljubljanske tiskare koju su vlasti osumnjičile zbog njihova tiskanja).
Nije se slagao s Riječkom rezolucijom, o čemu je održao govor na sjednici Dalmatinskog sabora dne 18. studenoga 1905. godine. Bio je predloženik Stranke prava na izborima za Carevinsko vijeće 1897., 1907. i 1911. Sva tri puta je prošao, 1897. u izborništvu Imotski-Neretva-Makarska, a 1907. i 1911. u izbornom kotaru Imotski – Omiš. 1911. je otvorio gimnaziju u Imotskom, pri čemu je održao slavni govor.
DJELA
Kula od uzdaha: historički događaj iz prve polovice XVII. vieka: (sa tumačem turskih rieči), 1900. (roman)
Don Iliji Ujeviću: poslanica, 1902.
Srpsko-hrvatski spor (na njemačkom, prijevod na hrvatski Peroslav Ljubić), 1903.
Za što se ne slažem sa riečkom resolucijom, 1905.
Theokritove Idylle (preveo, uvod pobrao i tumač dodao), 1909.
FRA VJEKO VRČIĆ
Fra Vjeko Vrčić doživio je 101. godinu. Do kraja života pokazivao je lucidnost i volju za životom. A život je proveo u ljubavi, vjeri i slozi, što je, kazao je, idealna ostavština koju čovjek i svećenik poželjeti može…
Četvrti nastavak govori o fra Vjeki Vrčiću, franjevcu koji je uvijek živio uz narod i s narodom. Poznatog franjevca, svećenika, književnika i povjesničara fra Vjeku Vrčića koji je umro u 101. godini na vječni počinak ispratilo je preko dvije tisuće ljudi. To ne čudi jer cijeli je život fra Vjeko volio ljude i ljudi su voljeli njega. Dočekao je 83 godine redovništva i 77 godina misništva. Služio je u brojim župama Imotskog, Vrgorca i Metkovića te je odlikovan brojnim nagradama i proglašen počasnim građaninom upravo ovih triju gradova. Utemeljio je Franjevački muzej u Imotskom, godinama izučavao lokalnu i crkvenu povijest, što je rezultiralo i bogatim književnim opusom. Autor je 18 knjiga.
Naime, više od 50 godina skupljao je predmete iz povijesti imotskoga kraja te relikvije iz doba Ilira, Grka, Rimljana i starih Hrvata. U samostanskoj kripti utemeljio je Franjevački muzej s više od 1000 eksponata. Fra Vjeko, rođen 1914. godine u Imotskom, svojim je svećeničkim radom obilježio čitavo jedno stoljeće. Mnoge je na zanimljiv način učio prvim kršćanskim osnovama, a pogotovo je bio posvećen djeci i mladima. Radio je to predano i ustrajno, i to u nekim prošlim vremenima i sustavima koja vjeri i svećeničkom radu nisu bila sklona. Fra Vjeku su poštivali i oni koji s vjerom i nisu imali nikakvih dodirnih točaka. Uvijek je isticao važnost zajedništva i međusobnog pomaganja – Ljudi, vi ste društvena bića i morate s drugima dijeliti i sreću i tugu. Zato nemojte biti otoci, odvojeni jedni od drugih – govorio je.
FRA SILVESTAR KUTLEŠA
Fra Silvestar Kutleša rodio se u Imotskom 1876. godine. Za svećenika je zaređen 1898. godine, a godinu dana poslije (1899) obnaša dužnosti profesora Franjevačke gimnazije u Sinju. U ovoj uglednoj ustanovi dalmatinskog svećeništva - inače neuništivom stožeru hrvatske misli - Kutleša je predavao sve do 1915. god. hrvatski, latinski i grčki jezik, zemljopis i povijest.
Tijekom prvog svjetskog rata bio je župnikom u Lovreću, zatim gvardijan u Makarskoj, a nakon toga - više od 12 godina - obnaša svećeničke dužnosti u župi Runović. Svoje posljednje godine života provodi kao zamjenik gvardijana i vikar franjevačkog samostana u Imotskom, gdje i umire 1943. godine. Kutlešino djelo "Život i običaji u Imockoj krajini" od neprocjenjive je važnosti za hrvatsku dinaroidnu kulturu te pruža obilje zanimljive građe ne samo etnolozima, folkloristima i povjesničarima već također i običnim zaljubljenicima hrvatskih starina i narodnog blaga. Knjiga je također vrijedan jezikoslovni dokument hrvatskog pučanstva Imotske krajine, sa bogatom, a danas skoro zaboravljenom, ikavsko-štokavskom leksičkom građom.
ZVONIMIR BOBAN
Zvonimir Boban (Imotski, 8. listopada 1968.) bivši je hrvatski nogometaš i nogometni reprezentativac. Do lipnja 2019. obavljao je dužnost glavnog savjetnika predsjednika FIFE Giannia Infantina.
Od lipnja 2019. obavlja dužnost sportskog direktora AC Milana. Legendarni kapetan i igrač hrvatske nogometne reprezentacije. Igrao je u sredini terena, u dresu s brojem 10. Uz Roberta Prosinečkog i Aljošu Asanovića Boban je najbolji vezni igrač kojeg je Hrvatska ikad imala. 1987. nastupa na U-20 Svjetskom prvenstvu u Čileu gdje osvaja zlato, a upravo je u finalu izveo posljednji jedanaesterac u seriji koji je odlučio pobjednika. Dvostruki je dobitnik Državne nagrade za šport "Franjo Bučar" kao član reprezentacije 1998. i osobno 2002
IVAN BULJAN
Ivan Buljan (Runovići, 11. prosinca 1949.) je hrvatski nogometni trener i bivši nogometaš.
Karijeru je započeo u mjesnom klubu Mračaju iz Runovića, a kasnije nastavio u Hajduku od 1967. Njegove sjajne igre su mu 1975. donijele nagradu Večernjeg lista za najboljeg nogometaša u Jugoslaviji. Kad je, po ondašnjim pravilima, stekao pravo odlaska u inozemstvo, odnosno, kad je navršio 28. godina, otišao je igrati za HSV-a 1977. i tamo ostao do 1981. U dresu istog je odigrao slavnu utakmicu protiv matičnog kluba u četvrtzavršnici Kupa europskih prvaka 1979/80. Iste godine je sa HSV-om došao do završnice, kad su izgubili od Nottingham Foresta. Poslije je odigrao još jednu sezonu u njujorškom Cosmosu. Kao igrač je ostvario uspješnu karijeru, čime je izborio mjesto u jugoslavenskoj 1955. godine dva puta bio je zatvoren. Bio je članom Tajne organizacije hrvatske inteligencije, organizacije imotskih gimnazijalaca. 1957. godine, kao maturant bio je izbačen iz gimnazije bez prava upisa u bilo kojoj gimnaziji na prostoru Jugoslavije a tek nakon dvije godine, nakon što su promijenjeni propisi, nastavio je školovanje u Splitu. Maturirao je 1960. godine u gimnaziji u Splitu, a potom je upisao filozofiju i francuski na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, no brzo se ispisao i, na očevo inzistiranje, upisao na Ekonomski fakultet. Diplomirao je u redovitom roku 1964. godine diplomskim radom Moral i socijalizam.
Nakon završetka studija Bušić se je zaposlio u poduzeću za geološko-rudarska i građevinska istraživanja, konsolidaciju tla i projektiranja, od kojeg je zadnje godine studija dobivao stipendiju. Ubrzo je, slučajno, doznao za mogućnost zaposlenja u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske koji je osnovao i vodio dr. Franjo Tuđman. Rješenje o tom njegovu zaposlenju 23. lipnja 1965. godine potpisao je ravnatelj Instituta Franjo Tuđman. Sredinom 1965. godine Bušić je bio zatvoren a početkom 1966. godine bio je osuđen na 10 mjeseci zatvora zbog čitanja emigrantskoga tiska i "neprijateljske propagande". Nakon osude bio je, do pravomoćnosti presude, pušten na slobodu i to je iskoristio za bijeg u Austriju, 24. listopada 1966. godine. Nakon što ga je dr. Tuđman nagovarao na povratak , Bušić se je vratio u prosincu 1966. godine a kako je tada uslijedilo političko popuštanje (nakon pada Aleksandra Rankovića) nije bio ni pozivan na izdržavanje ostatka kazne. Od 9. broja Hrvatskoga književnoga lista bio je jednim od urednika toga lista. Nakon gašenja Hrvatskoga književnoga lista krajem 1969. godine otišao je u Pariz gdje je ostao, živjevši "u nekom poluizbjeglištvu", do travnja 1971. godine kada se je vratio u Zagreb. Po povratku u Zagreb zaposlio se je u novopokrenutome Hrvatskome tjedniku a od 13. broja ušao je u uredništvo toga lista u kojemu je bio do zadnjega broja. Nakon udara u Karađorđevu Bušić je bio zatvoren 12. prosinca 1971. godine. Bio je optužen zbog navodnih veza sa suradnikom jedne zapadne obavještajne službe a tužitelj ga je nadalje optužio kako je "objavio više članaka u Hrvatskom književnom listu, Studentskom listu i Hrvatskom tjedniku u kojima se deklarirao kao protivnik društvenog i političkog uređenja u nas. On je pozivao na nasilnu i protuustavnu promjenu društvenog uređenja, na razbijanje bratstva i jedinstva naroda SFRJ i zlonamjerno i neistinito prikazivao društveno-političke prilike u zemlji". Odbio je braniti se kada je u veljači 1972. godine optužnica protiv njega proširena zbog špijunaže. Suđenje je trebalo biti 28. lipnja 1972. godine ali je odgođeno. Okružni sud u Zagrebu izdao je obavijest o odgodi suđenja do jeseni iste godine, navodeći kako se istraga nije mogla okončati zbog Bušićeve govorne mane.Na suđenju na jesen 1972. godine osuđen je na dvije godine zatvora koje je izdržavao u Staroj Gradiški.[10] Iz zatvora izašao je u prosincu 1973. godine i bio je proganjan na razne načine te se nije mogao zaposliti a krajem 1974. godine bio je pretučen u Dubrovniku, na Stradunu, od petnaestak nepoznatih osoba. S njim je bio Joseph Levy student iz Jeruzalema kojega nisu dirali. To su sve promatrala i dva milicionera no nisu ništa poduzeli. Bušić je podnio tužbu protiv dubrovačke policije no javni tužitelj nije mu na nju ni odgovorio.Krajem rujna 1975. godine napustio je ilegalno SFRJ i u Engleskoj, u Londonu, dobio je politički azil. U Londonu je bio u uredništvu časopisa Nova Hrvatska, za koji je i pisao, do travnja 1976. godine. Na izborima za 2. Sabor Hrvatskoga narodnoga vijeća, 1977. godine, uz najviše glasova, izabran je na čelo Ureda za propagandu. U tome svojstvu izdao je i nekoliko brojeva Vjesnika HNV-a. Na prolazu kroz Pariz, kada se je pripremao za sastanak Izvršnoga i Saborskoga odbora HNV-a, ubijen je u atentatu.
ŽARKO DOMLJAN
Žarko Domljan (Imotski, 14. rujna 1932.), prvi predsjednik Hrvatskog sabora (tada Sabor Republike Hrvatske) od 30. svibnja 1990. do 2. kolovoza 1992.
VLADO GOTOVAC
Vladimir "Vlado" Gotovac (Imotski, 18. rujna 1930. – Rim, 7. prosinca 2000.), hrvatski pjesnik, esejist, filozof, disident i političar
Osnovnu školu pohađao je u Prnjavoru (BiH), Župi Biokovskoj i Lovreću, a gimnaziju u Imotskom i Zagrebu gdje je maturirao na Klasičnoj gimnaziji 1951. godine[1] . Diplomirao je filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Prvi svoj rad objavio je 1952. Od 1955. do uhićenja 1972. (kada je bio glavni urednik Hrvatskog tjednika), Gotovac je zaposlen kao novinar i urednik Redakcije kulture i drame na Radioteleviziji Zagreb. Bio je glavni urednik Hrvatskog tjednika za vrijeme Hrvatskog proljeća (posebno je značajan Gotovčev uvodnik Čuvanje nade, posljednjeg izvanrednog broja Hrvatskog tjednika). Kao jedan od Proljećara osuđen je na četiri godine zatvora kao politički zatvorenik, tri godine gubitka građanskih prava , kao i prava zaposlenja u državnoj službi, prava na objavljivanje i zabranu javnog nastupa. Zbog intervjua Švedskoj televiziji 1977., ponovno je osuđen u montiranim političkim sudskim postupku na dvije godine zatvora i četiri godine gubitka građanskih prava.
Vlado Gotovac se konačno zapošljava na Hrvatskoj radioteleviziji kao savjetnik direktora 1990. Kratko nakon toga, izabran je za predsjednika Matice hrvatske (osnovana 1842.). Godine 1992. Gotovac je kao kandidat HSLS-a izabran u Hrvatski sabor. Tamo se prometnuo u jednog od najrječitijih i najvatrenijih kritičara Franje Tuđmana, čiji je režim optuživao za autoritarnost. Kao jedan od najuglednijih opozicijskih političara, godine 1996. daje ostavku na mjesto predsjednika Matice i biva izabran za čelnika HSLS-a. Međutim, za tzv. zagrebačke krize ispostavilo se kako mu nedostaju praktične političke vještine, te je ugled njegove stranke ozbiljno narušen pregovorima koje je vodio s vladajućom strankom HDZ. Na izborima 1997. kandidirao se za predsjednika Republike. Za vrijeme izbornog skupa u Puli ga je fizički napao i udarcem u glavu ozlijedio vidno alkoholizirani Tomislav Brzović, pripadnik elitne gardijske jedinice koja je štitila Franju Tuđmana, uzvikujući "Zivio Ante Pavelic! Ja sam ustasa, sve cu vas pobiti!". Vandalski čin najoštrije su osudile i međunarodne organizacije, a Ministarstvo obrane napadača je suspendiralo i pritvorilo. U službenoj izjavi MORH-a bilo je pojašnjeno da je HV-ov satnik u alkoholiziranom stanju napao Vladu Gotovca i nanio mu lakše tjelesne ozljede. Pulski Općinski sud Brzoviću je izrekao uvjetnu zatvorsku kaznu od jedne godine i šest mjeseci uz rok kušnje od tri mjeseca.
Incident nije imao učinka na izbore, gdje je završio na trećem mjestu iza Tuđmana i SDP-ovog kandidata Zdravka Tomca. Nakon izbora je došlo do borbe za vlast između Gotovca i Dražena Budiše, koji se zalagao da se HSLS koalicijski veže uz HDZ. Gotovac, koji se tome protivio, je na stranačkoj konvenciji poražen, te je zajedno s pristašama izašao iz HSLS-a i formirao Liberalnu stranku, čiji je postao čelnik.
ANTUN VRDOLJAK
Antun Vrdoljak (Imotski, 5. lipnja 1931.), hrvatski glumac, redatelj i producent, HDZ-ov zastupnik u drugom sazivu Hrvatskog sabora, bivši direktor HRT-a, bivši predsjednik, danas počasni predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora i član Međunarodnog olimpijskog odbora.
Završio je glumu na Kazališnoj akademiji u Zagrebu. Na filmu se javlja kao glumac 1957. (Nije bilo uzalud N. Tanhofera). Uloga putnika u Tanhoferovu filmu H-8 (1958.) donosi mu – zbog pučkog šarma priprostog mladića – veliku popularnost. Glumio je u oko 20 filmova i koprodukcijskih projekata. Za ulogu ratne žrtve u filmu Rat (1960.) V. Bulajića nagrađen je Zlatnom arenom na festivalu u Puli.
ULOGE
"Družba Pere Kvržice" kao učitelj (1970.)
"Protest" kao policijski istražitelj Marković (1967.)
"Letovi koji se pamte" (1967.)
"Katakombe" (1964.)
"Naš avto" kao novinar (1962.)
"Sreća dolazi u 9" kao Miki (1961.)
"Rat" kao John Johnson (1960.)
"Vjetar je stao pred zoru" kao Mirko (1959.)
"Pukotina raja" kao Pavle Borovac (1959.)
"Tri četvrtine sunca" kao Charles (1959.)
"Noći i jutra" kao Laca (1959.)
"Cesta duga godinu dana" kao Bernard (1958.)
"H-8" kao fotograf Vodopija (1958.)
"Nije bilo uzalud" (1957.)
TIN UJEVIĆ
PODRIJELTLO I DJETINJSTVO
Tin Ujević rodio se u Dizdara kuli u Vrgorcu. Njegovo puno ime bilo je Augustin Josip Ujević, po starom običaju župe imotskih Poljica, gdje su svoj pokrštenoj djeci davana dva imena. Njegov otac, Ivan Ujević, bio je učitelj rodom iz Krivodola u Imotskoj krajini, dok mu je majka Bračanka, iz mjesta Milne. Tin je rođen kao jedno od petero djece od kojih je dvoje umrlo još u djetinjstvu.
S očeve je strane mogao naslijediti određen književni talent, jer je ovaj, kao učitelj, bio sklon književnosti te je i sam pisao. Tin je prva tri razreda osnovne škole polazio u Imotskom, kada seli u Makarsku gdje završava osnovnoškolsko obrazovanje. Godine 1902. odlazi u Split gdje se upisuje u klasičnu gimnaziju i živi u nadbiskupijskom sjemeništu.
U svojoj trinaestoj godini počinje pisati pjesme od kojih ništa nije sačuvano (po njemu je njegovo prvo djelo kratak tekst "Voda" koji je završio u košu za smeće nekog urednika). Godine 1909. Tin maturira u Splitu s odličnim uspjehom, odriče se mogućnosti zaređenja te odlazi u Zagreb upisujući studij hrvatskog jezika i književnosti, klasične filologije, filozofije i estetike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Te iste godine objavio je svoj prvi sonet "Za novim vidicima" u časopisu "Mlada Hrvatska".
POLITIČKO DJELOVANJE
Tin se od svog dolaska u Zagreb i druženja s mentorom i Rabbiem Antunom Gustavom Matošem te suvremenicima Krešom Kovačićem, Ljubom Wiesnerom i dr. isticao kao gorljivi pravaš, zalažući se za neovisnost Hrvatske i slom Austro-Ugarske Monarhije. Nešto kasnije, 1912. kao pripadnik buntovnog mladog naraštaja hrvatskih intelektualaca, Ujević se do Prvoga svjetskoga rata, pa i početkom rata, kao emigrant u Parizu, više nego književnošću isticao političkim djelovanjem: mijenjajući svoju političku orijentaciju žestokim antiaustrijskim člancima u hrvatskom tisku i vatrenim govorima u Beogradu, zagovarao je ideju o srbijansko-hrvatskom jedinstvu i ujedinjenju Hrvatske i Srbije. Godine 1913. je zajedno s hrvatskim književnikom i publicistom Milostislavom Bartulicom pokrenuo list Ujedinjenje, u kojem su obojica zbog članaka okarakteriziranih kao žestoka protudržavna retorika bili uhićeni i zatvoreni na nekoliko mjeseci.Bio je član i Jugoslavenske nacionalističke omladine.
Razočaran politikom unitarnoga jugoslavenstva zauvijek odustaje od političkih ambicija, predavši se do kraja književnosti i posebice poeziji. O svom rastanku sa idejom jugoslavenskog jedinstva najbolje je napisao u svojoj pjesmi u prozi "Drugovima": "Mi smo imali da budemo jedna vojska. Ali srca su naša, o drugovi, bila podvojena: vi ste tražili korist, a ja samo ljepotu."
KNJIŽEVNOST
U početku vjerni obožavatelj Matoša, javno se odrekao Rabbia (članci Cezar na samrti; Barres i Oinobarres, 1911.) i zametnuo polemiku s njim, jedinu polemiku koju je Matoš želio izbjeći, pa je na grube Ujevićeve napade odgovarao iznenađujućom mlakošću. Očito, bio mu je drag ovaj Discipulus, možda i zato jer je osjećao njegov talent; a ni Ujević se nikada nije uspio do kraja rastati i udaljiti od Matoša, koliko god ga se odricao. Među njima je zauvijek ostala neka čudesna iracionalna veza. Pošao je dakle od Matoša i došao do Baudelairea, otkrivajući ga i prihvaćajući matoševskim iskustvima i poticajima. Ali, odrekavši se Učitelja, komu se mladi Ujević i mogao okrenuti ako ne Baudelaireu, osnivaču modernoga europskog pjesništva? "Bio je možda u meni jedan Baudelaire prije nego jedan Ujević." Napisao je tu rečenicu u eseju “Mučeništvo života i raj u afionu”. Smisao je jasan: Baudelaire nije njegov uzor, on je njegov dvojnik. Baudelaireovski ponor doživljavao je u sebi kao najdublju poetsku opsesiju ("Ponore! more povrh moje glave"), ali je tom ponoru suprotstavio visine, let prema suncu, prema zvijezdama, prema apsolutnom (“Visoki jablani”: egzemplarno simbolična pjesma filozofske vedrine). Tako je Ujević išao tragom Baudelairea: opirući mu se. Isti odnos imao je i prema Rimbaudu. Njegov dramatični “Ispit savjesti” (u "Savremeniku" 1923.) otkriva rimbaudovske dileme, koje konačno rješava antirimbaudovski: nije se odrekao umjetnosti i vratio urednom građanskom životu kao Rimbaud, nego se odrekao urednoga građanskog života da bi se sav posvetio svojoj sumnji, to jest umjetnosti, u koju je možda upravo zato toliko sumnjao jer je toliko vjerovao u nju.
Prve dvije zbirke pjesama, “Lelek sebra” (1920.) i “Kolajna” (1926.), dva neopetrarkistička ljubavna brevijara, napisao je tijekom rata u Parizu kao jedinstvenu zbirku; samovoljom nakladnika razdvojene su i tiskane u Beogradu, i to ćirilicom i ekavski. Izlazak druge zbirke dočekao je s iznenađenjem i nezadovoljstvom ("Zato me je i oštampanje “Kolajne”, u ovim prilikama i sa takvim zadocnjenjem, toliko "contrarie", oneraspoložilo. No, uostalom, S.B.C., kojemu to ne odobravam nikako, i oštro prosvjedujem, jer nisam htio da ništa izdajem na tzv. srpskoj ćirilici...", pisao je tada Krklecu.) Do Drugoga svjetskog rata objavio je još zbirku “Auto na korzu” (1932.) i reprezentativni izbor svoga pjesništva “Ojađeno zvono” (1933.). Komunističke vlasti zabranile su mu 1945. javno djelovanje, pa je nekoliko godina živio kao anonimni prevoditelj. Tek izabranim pjesmama “Rukovet” (1950.), zaslugom Jure Kaštelana, koji ju je i priredio, Ujević se otkriva novom naraštaju čitatelja, da bi posljednjom zbirkom “Žedan kamen na studencu” (1954.) potvrdio vodeće mjesto u hrvatskom pjesništvu. Osobenjačkim načinom života skrivao je tajnu svoje intimnosti, pa je godinama bio u središtu pozornosti posjetitelja boemskih kavana i gostionica u Beogradu, Sarajevu, Splitu i Zagrebu, gdje je, tim redom, proveo sve godine života od povratka iz Pariza 1919. do smrti .
Čim se objavila u svojoj veličini, Ujevićeva poezija predstavila se kao izazov: i čitateljstvu i našoj književnoj, pjesničkoj tradiciji. I to dvostruki izazov, s dva suprotna predznaka. Jednu od njih prihvaća, ali ne zato da joj se pokori nego da se nadmeće s njom. Drugu otklanja i pobija. Hrvatska renesansna i barokna pjesnička riječ bila je glas europskoga kulturnog podneblja. S tim podnebljem Ujevića vežu i odgoj i naobrazba. To je dakle tradicija kojoj se obraća i kojoj želi pripadati. Zato u njegovu pjesništvu ima i renesansne razigranosti i neobarokne kićenosti. S preporodom u XIX. stoljeću počinje naše nesretno zaostajanje. Hrvatski pjesnici kao da su u tom trenutku posumnjali u svoje pravo na estetsku autonomiju; svjesni težine povijesnog trenutka u kome se tada nalazio hrvatski narod, oni su preuzeli na se krupne nacionalne zadatke, podredivši im i svoje umjetničke želje. Nastaje oblik hibridne književnosti, koja u službi nacionalnih ciljeva zadovoljava političke i društvene potrebe, ali zanemaruje umjetnost. To pjesničko nasljeđe Ujević ne prihvaća i pobija.
Činjenica da se pjesnički oglasio 1909. u pravaškoj "Mladoj Hrvatskoj", u društvu mladih koji su tvorili Matošev krug, ne pobija nego potvrđuje tu tvrdnju. Jer Matoš je poslije mnogih godina bio prvi dosljedni Europljanin u hrvatskoj književnosti, prvi koji se opet zagledao preko međa svoje male domovine, i ako je ičim privukao pozornost i pribavio odanost tadašnjih mladih literata, pribavio ju je tom značajkom svoje pojave. Do Ujevićeva najprije osobnog udaljavanja od Matoša, a zatim i književnog raskida s njim, doći će u trenutku kad je mladi, samouvjereni Discipulus pomislio, da Rabbiev raskid s našom zaostalom pjesničkom prošlošću patetičnog rodoljublja nije ni dostatno jasan ni dostatno iskren. Dakle ni dostatno odlučan. Doba matoševskih soneta kao što su “Mrtva domovina” ili “Naše vile” ostalo je trajno za njim. Ujević je u pjesmama ostvario snažne akcente osobne tragike (Svakidašnja jadikovka), izrazio duboke tajne spiritualne, netjelesne ljubavi (u “Kolajni”), ispjevao himničke psalmodije radu i ljudskom bratstvu (Pobratimstvo lica u svemiru; Čin sputanih ruku), skladao složene filozofske refleksivne orkestracije (Riđokosi Mesije), razvijao simbolične vizije svemirskih zvjezdanih prostranstava i čežnje za visinama (Visoki jablani), zanosio se raskošnom ditirambičnošću (Svetkovina ruža) i predavao zreloj, mudroj staračkoj skrušenosti i sladogorkom pomirenju sa životom takvim kakav jest (Molitva za koru kruha i zdjelu leće; Ganutljive opaske; Hymnodia to mou somati). Pišući poeziju sad u rigorozno zatvorenoj formi, sad u nesputanoj otvorenosti slobodnog stiha, prožetu uvijek blistavim sjajem svježe imaginacije modernog intelektualca i erudita, Ujević je, kao nedostižni čarobnjak riječi, ostao dosljedno izvan svih književnih škola i struja, blizak svima a istodobno različit od svih, pa i kad je iskustvom nadrealističkih nastojanja prodirao u zaumlje, ili kad je propuštao u svoj stih zrnca ekspresionizma i dadaizma koje teže razaranju oblika. I kuštrava asocijativnost u nevezanom stihu i u pjesničkoj prozi, i retoričko-patetički nacionalni i društveni aktivizam u raspjevanom himničkom tonu: sve to tvori Ujevićev "pjesnički pluralizam", vidljiv već u njegovim prvim pjesničkim radovima (pjesma “Veliki početak”, 1913.).
Na neizgovoreno pritajeno pitanje: kako je moguća ovolika različitost u jedinstvenom pjesničkom djelu? Sam je odgovorio naslovom pjesničke proze:"Jedna sam osoba složena od više drugih". Da mu nije bilo osobito stalo do te tvrdnje, ne bi je ponovio u prvoj strofi svoje velike pjesme Vasionac:
Jedan je dakle Ujević koji pjeva Molitvu Bogomajci za rabu božju Doru Remebot, drugi koji himničkim stihovima slavi tijelo iako je ono kuća grijeha, a neki sasvim treći je onaj koji, pomiren sa svim zlima svijeta, skrušeno i mudro moli:
Upravo ovaj stih je dobar povod da se upozori na mediteransko podrijetlo njegova djela. Ne samo poezija nego i sva njegova proza, i ne samo tematikom nego i onim što možemo nazvati životnim i životvornim prostorom djela, odiše jugom, južnim ozračjem, južnjačkom aromom i svjedoči o mediteranskom duhu pjesnikovu. (Nije slučajno napisao studiju “Kreta, matica sredozemništva”, 1944.) Od onoga već citiranog stiha iz “Kolajne” ("More! ponore [...]" etc.), preko brojnih metafora kao što su "nebo mora", "more kamena" do klasičnih izvora njegove inspiracije (kao što je ona velebna pjesma tijelu), znače privrženost mediteranskom podneblju i klasičnim temeljima antičke kulture, koji su tu sačuvani. Od Dioklecijana do Markantuna Dominisa i od Luke Botića do splitskog ribara i tipičnog dalmatinskog "oriđinala" Danila Ćorka, s kojim se dnevno dopisivao, kroz Ujevićev opus mimohode baštinici drevne kulture Grka i Latina, koji na našim obalama ostaviše tragove svoga negdašnjeg svijeta i neumrlog duha. Prizivajući sjećanje na Marka Marulića, pjesnika "U versih harvacki" složene velike pjesme “Judite”, Ujević piše klasični “Oproštaj” (u “Hrvatskoj mladoj lirici”) klesanim jezikom i manirom naših staročakavskih pučkih začinjavaca Marulićeva vremena, budeći uspomenu i na slavnu hrvatsku "bašćinu" i na te klasične antičke temelje, na kojima su niknuli hrvatska kultura i hrvatska umjetnost. Davno je upozoreno, i to s punim pravom, da je taj sonet zapravo Ujevićev intimni, nacionalni i pjesnički program, po značenju srodan Matoševu sonetu “Mlada Hrvatska”; a upozoreno je i na to, također s razlogom, da ona "mlada plafca" koja se "usrid luke" sprema na novu plovidbu, podrazumijeva i Baudelaireov “Voyage”, baudelaireovsko putovanje za željama koje su slične oblacima i nedostižne kao oni. Tako se “Oproštaj” javlja kao ključna karika u zlatnom lancu Ujevićevih pjesama: spona koja ih trajno veže s antikom i s Mediteranom, s "bašćinom" i s modernitetom, s Hrvatskom i s Europom. Bogatstvo duha, dubinu misaonih podviga, enciklopedijsku širinu tematskih interesa i solidnu obaviještenost o problemima kulture i umjetnosti: sve te osebine svoga intelekta obilno je rasuo i na nekoliko tisuća stranica književnokritičke i teorijske, esejističke, polemičke, feljtonističke, znanstveno-popularne i političkopublicističke proze, razbacane u stotinama publikacija, a reprezentativni izbor njegovih književnih studija i eseja ušao je u knjige “Ljudi za vratima gostionice” i “Skalpel kaosa” (obje 1938.). U njima se na specifični ujevićevski način sretno prožimlju osobne ispovijesti autobiografskog karaktera i bizarnost vlastitih stajališta o mnogim načelnim i praktičnim pitanjima umjetnosti, egzaktna povijesno-biografijska dokumentacija i lucidnost individualnog poniranja u stilskom jedinstvu pjesničke riječi. Čitajući njegovu poeziju, prizivamo u sjećanje dijelove njegovih eseja; a teško bismo mogli govoriti o njegovim esejima a da ne potražimo oslonac u njegovoj poeziji.
Iako u široj javnosti po tome nije prepoznat, Ujević je napisao obujmom ne preveliku, ali vrlo vrijednu pjesničku prozu, s izvornom stvaralačkom snagom. Neke od tih pjesama u prozi su nešto poznatije, kao "Uspavanka iz Krivodola", dok je mnogima nepoznata ostala pjesnička proza istinske veličine i značaja poput "Predigra bure", "Pjesma o biseru", "Utjeha", "Živci" i "Priznanje" - pjesma u prozi čijim je prijevodom Tin predstavljen na pjesničkoj večeri u New Yorku 2007. godine. Svjesni nepravedne zapostavljenosti Tinove pjesničke proze, Društvo hrvatskih književnika objavilo je 2000. godine kao posebnu knjigu Tina Ujevića "Pjesme u prozi".
IVAN RAOS
Ivan Raos, sin mlinara Petra i Mare rođ. Cvitković, kao prvo od sedmero njihove djece, rodio se 1. siječnja 1921. godine u Medovu Docu (Imotski). U prošlosti su za siromahe, osim motike, postojala samo dva puta: crveno ili crno: vojnik ili svećenik , stoga i Raos nakon pet razreda pučke škole koju je pohađao u preko šest kilometara udaljenu Grabovcu, odabire crnu mantiju i 1932. upisuje Biskupsku klasičnu gimnaziju i sjemenište u Splitu, odakle ga izbacuju nakon šestog razreda (1938.) zato što je gledao Optužujem (J'accuse), film o aferi Dreyfuss. Siromašni otac više ga nije mogao školovati, jer je uzdržavao veliku obitelj i otplaćivao dugove sjemeništu, te se Raos uzdržava sâm, završivši posljednja dva razreda i veliku maturu na splitskoj klasičnoj gimnaziji 1940. godine. Te godine objavljuje i svoj prvi književni tekst, kratku priču Đeneral u splitskom srednjoškolskom časopisu "Pregnuća". Spavao sam besplatno s poslugom u rodičinu stjeničavu hotelčiću, Crveni križ mi davao bonove za ručak u pučkoj kuhinji, večeru zarađivao poučavajući razmaženu gospodarsku deriščad i obavljajući niz različitih fizičkih poslova - kazuje pisac u kratkoj autobiografiji, a tu pikaresku djetinjstva, dječaštva i mladenaštva ispričao je na stranicama trilogije Vječno žalosni smijeh, autobiografske romansirane kronike odrastanja u kojoj su orisani stvarni i događaji i ljudi, ljudi koji su ušli u kronike čak pod svojim pravim imenima.
U razgovoru s V. Pavletićem, Raos kaže: Za moj književni put prijelomno je to što su me poslali u škole. Da sam ostao uz motiku vjerojatno bih tu svoju prirođenu nadarenost iživio u deseteračkim pjesmama ili u kovanje dvostiha gange. Nakon mature započinje Raosov književni rad i svladavanje egzistencijalnih nevolja. Kako bi izbjegao vojsku, 1940. godine upisuje Pravni fakultet u Zagrebu, ali nikada ne studira; neko vrijeme radi u hotelskom baru u Splitu, zatim postaje honorarnim učiteljem u Grabovcu, u srpnju 1941. postaje novinar dnevnika "Hrvatski narod", gdje objavljuje niz različitih članaka, prikaza knjiga i izložbi, reportaža i osvrta, ali i pjesama, humoreski i novela, a povremenio piše i za druge novine i časopise ("Spremnost", "Nova Hrvatska", "Preporod", "Hrvatska revija"). Sljedeće godine dobiva otkaz u "Hrvatskom narodu", a te iste godine pod naslovom Utjeha noći, zajedno s Petrom Meštrovićem, objavljuje zbirku pjesama, i otada pa do kraja života Raos piše i objavljuje gotovo neprekidno. Početkom ljeta 1943., kako bi izbjegao mobilizaciju, odlazi "Merkurov sanatorij" na operaciju krajnika, gdje - naklonošću liječnika - ostaje tri mjeseca; potom je poslan u Stockerau , ali ga Nijemci poslije mjesec dana vraćaju natrag u Zagreb. Sve do potkraj 1944. bio je u Prosvjetničkoj bojni, pa ga opet dodjeljuju redakciji "Hrvatskoga naroda". Spomenute godine oženio se Markom Jakovljević, s kojom ima sinove blizance Predraga i Nenada
Nakon završetka rata Raos ostaje bez posla, pa je kratko vrijeme i "sitni krijumčar". Upisuje i Filozofski fakultet, opet samo kako bi izbjegao vojsku (odslušao je šest semestara). Od 1948. počinje raditi kao akviziter Nakladnog zavoda Matice hrvatske, zatim kao honorarni činovnik u Zavodu za statistiku i evidenciju, nakon otkaza se zapošljava kao akviziter u časopisu "Arhitektura", pa postaje lektor, korektor, ekspediter i naposljetku tehnički urednik, sve do 1962. kad opet dobiva otkaz. Istodobno, tih godina bio je tehnički urednik i lektor časopisa "Čovjek i prostor" kojemu je i jedan od pokretača, a jezično i tehnički uređivao je još "Teatar", "Kulturni radnik", reviju "Kerempuh", kao i niz posebnih arhitektonskih, urbanističkih i turističkih izdanja. Član Društva hrvatskih književnika postaje 1956., a član Matice hrvatske 1963. godine. Kao slobodni književnik djeluje od 1961. do 1967., kad preuzima komercijalni odjel Nakladnog zavoda Matice hrvatske, u kojemu radi iduće tri godine. Godine 1967. dobitnik je nagrade Matice hrvatske za roman Vječno žalosni smijeh i to je njegova jedina književna nagrada. Od godine 1971. član je uredništva časopisa "Republike". Godine 1969. oženio se Ivankom Mlinac. Prvi put na scenu zagrebačkoga HNK dolazi s dramom Autodafe moga oca 1970. godine. Izbaciše me iz sjemeništa, izbacili bi me i iz gimnazije da ne bi profesora Lopičića, izbaciše me iz nekog izdavačkog poduzeća kao trgovačkog putnika zato što sam zarađivao direktorovu trostruku plaću, izbaciše me iz Statističkog ureda, kao prekobrojna, izbaciše me iz Arhitekture da bi nekom momku poboljšali mirovinu... Iz Nakladnog zavoda Matice hrvatske, kako ti je poznato, izbacih se sâm, jer sam stao u obranu nekog koga su izbacivali...
- tako Raos sažima svoja radna iskustva, da bi se zatim od 1971., pa sve do iznenadne smrti u splitskoj bolnici 8. srpnja 1987. - od posljedica moždanog udara koji ga je nekoliko dana prije zadesio upravo u njegovu Medovu Docu, gdje je i pokopan - definitivno vratio nesigurnom životu slobodnog književnika. Od srpnja 1994. na dan Raosove smrti, u Medovu Docu održavaju se "Raosovi dani", trodnevni skup posvećen uspomeni na pisca, čije djelo - i ne samo za njegov uži zavičaj - ima trajnu književnu vrijednost. Pjesnik Šime Vučetić ga je opisao kao suvremenog hrvatskog Kačića; na to je Jozo Laušić Raosa u In memoriamu u Obnovljenom životu okarakterizirao ovako: "ako je književno djelo Ivana Raosa najsukladnije Kačićevu, onda nije, mislim, ni preuzetno ustvrditi da je Raos, nakon Šenoe, najklasičniji hrvatski pripovjedač".
IVAN RENDIĆ
Ivan Rendić (Imotski, 27. kolovoza 1849. - Split, 29. lipnja 1932.), hrvatski je kipar koji je većinu svog životnog vijeka proveo u Trstu. Osim akademizma i realizma, Rendićevo stvaralaštvo bilo je pod utjecajem secesije i novijih strujanja. Njegov opus čine nadgrobni spomenici, skulpture, vrlo funkcionalno oblikovane grobnice te arhitektonska djela.
Kiparstvom se počinje baviti već u ranoj mladosti zahvaljujući kamenoklesarskoj tradiciji na otoku Braču gdje je proveo djetinjstvo. Prvu poduku dobiva u Trstu kod drvorezbara G. Moscotta, a 1867. godine upisuje Likovnu akademiju u Veneciji koju završava 1871. godine. U periodu od 1872. do 1876. godine usavršavao se u ateljeima firentinskih kipara uključujući i Giovannija Dupréa. Svojim akademizmom Dupré je utjecao na Rendićev kasniji razvoj, na formiranje njegovog vlastitog jezika te je došao u doticaj s realističkim oblikovanjem djela. Njegovo obrazovanje u Veneciji i Firenci bilo je omogućeno financijskom potporom Josipa Jurja Strossmayera, biskupa i mecene brojnih umjetnika, i N. Tommasea. U ovom periodu svog života Rendić ženi Olgu Florio i boravi još u Zagrebu, Samoboru, Đakovu i Crnoj Gori. Rendić se vraća u Zagreb 1877. godine, otvara atelje te izvodi velik broj javnih i privatnih narudžbi. Postaje članom Društva umjetnosti koje se ponovno osnovalo 1879. godine te je proglašen prvim hrvatskim kiparom. Nakon potresa u Zagrebu 1880. godine ponovo odlazi u Trst jer Zagreb nije mogao osigurati stalan rad jednom samostalnom umjetniku. U Trstu živi i intenzivno radi do 1921. godine. Tijekom 1886. i 1887. godine zasut je narudžbama, a broj njegovih djela prelazi dvije stotine. U ovom periodu nastaju neka od njegovih najvećih djela. Priređuje izložbu u Trstu 1887., a 1895. godine sudjeluje na Hrvatskoj narodnoj umjetničkoj izložbi u Zagrebu na kojoj uz njega izlažu: Vlaho Bukovac, Robert Frangeš-Mihanović, Nikola Mašić, Bela Čikoš Sesija, Menci Klement Crnčić i dr. Rendić se priprema za veliku Svjetsku izložbu u Parizu 1900. godine, na koju ipak ne odlazi, a 1908. godine sudjeluje na Prvoj dalmatinskoj umjetničkoj izložbi sa još 27 autora. Nekoliko godina kasnije, na Braču pokušava osnovati klesarsku školu, ali ne uspijeva. Oduzeta mu je narudžba za izvedbu mauzoleja F. Petrinovića, djela koje je smatrao svojim životnim radom. Do smrti je živio u bijedi u Supetru na Braču, a kraj je dočekao u splitskoj bolnici. Zbog svoje potpore hrvatskom preporodu bio je nerijetko meta napada talijanaša i talijanskih ekspanzionista, pogotovo dok je radio u Trstu.
CVIT RAZGOVORA
Udruga vinara i vinogradara imotskog vinogorja,svake godine organiziraju manifestaciju "festival Kujundžuše-Cvit razgovora" koja se održava 13. kolovoza u bajkovitom ambijentu ulice Ante Starčevića u Imotskom. Prošlogodišnji festival uz rekordan broj izlagača i bogatu gastronomsku ponudu,su upotpunili i koncert kultne grupe Drugi način. Svake godine ova manifestacija okuplja 15-ak imotskih vinara s više od 50 etiketa i oko 3000 domaćih i stranih posjetitelja, s područja Imotske krajine i cijele Dalmacije. Kupnjom čaše i kupona, svaki posjetitelj ostvaruje pravo degustiranja ponuđenih vina.
BAKOVE SVEČANOSTI
BAKO I BAKOVE SVEČANOSTI Bako je specifična pojava u Imotskom i nema ga u drugim sredinama, ili se nije zadržao u tradiciji tih sredina, koje inače imaju bogatu tradiciju pokladnog maškaravanja. U Imotskom se zadržao do danas, a sam naziv Bako vezuje se za pojavu boga Bacchusa, zaštitnika vina kojega karakterizira sklonost užicima i svim izopačenostima koje proizlaze iz karikiranih vinskih užitaka Kako je pokladno ozračje budilo imotske cirkusante i lumpadure, a želja za maškaravanjem rasla do razmjera strasti, pojavila se potreba za organiziranim načinom djelovanja pa se 1979. osniva pokladno društvo Bakove svečanosti kao okvirna scena svih karnevalskih događanja. Doduše, nakon nekoliko godina postavilo se pitanje je li umjesno da se Bako kao bog lokanja i nereda uključi u Poklade jer to nije u skladu s crkvenim principima, s vjerom. No, iako smo neko vrijeme razmišljali o drugom nazivu društva, tradicija Baka nadjačala je sve i ostala do danas.
MUKA ISUSOVA
Na imotskim se ulicama na Cvjetnicu navečer, odigrava dramski prikaz Muke Gospodinove. Cijeli se grad vrati u biblijska vremena. Imotske kamene ulice postanu jeruzalemske ulice, ulice Kristove boli, patnje i pobjede. Pod redateljskom palicom fraž Ante Babića, uz samo jednog profesionalnog glumca, Tomislava Martića u ulozi Isusa, u uprizorenju je sudjelovalo oko tristo kostimiranih amatera. Imoćani se rado kostimiraju u apostole, rimske vojnike, židovske žene, djecu, bakljare, među biblijskim likovima tražeći sebe. Sve započinje scenama Posljednje večere i molitve u Getsemaniju, koje se odigraju u samostanskom vrtu. Scena suđenja odigrava se u ulici Ante Starčevića i uslijeđuje križni put prema Golgoti, srednjovjekovnoj tvrđavi Topani. Dramatičan i krševit krajolik, igre svjetla i sjene te gromoglasna grmljavina približava se scene raspeća i one mučne sate koje je Krist proveo na križu da nas spasi i otkupi. Na samom kraju, odigrava se i scena Uskrsa. Reflektori obasjavaju Kristov lik na vrhu kule. Stoji , sav u bijelom, kao konačni znak pobjede nad smrću.
ŽIVE JASLICE
Na početku programa slijedi ulazna pjesma pjevača velikoga pučkog zbora, smještenog u svečanom ambijentu ispod lukova srednjovjekovnog mosta "Šarampov". Tijekom izvođenja pjesme iz tame riječnog kanjona "Badnjavice" dojahavaju Josip i Marija na magarcu, da bi se potom smjestili u drvom napravljenoj štalici smještenoj u srcu "prološkog Betlehema", koja je opkoljena masovnim i bogatim kamenim kućicama koje su za tu prigodu izradili marljivi Proložani... Žive jaslice se odigravaju svake godine 25.prosinca.
LUDA NOĆ {DAN GRADA}
Imoćani 2.8 slave blagdan Gospe od Anđela i ujedno Dan grada.
VINYL FESTIVAL
Magic Time Vinyl Festival jedinstveni je događaj na ovim prostorima na kojem se isključivo pušta glazba s ploča. Dakle u potpunosti analogni festival u kojem kraljuje isključivo vinyl u svim veličinama i okretajima. Ideja festivala je dva dana okupiti ljubitelje gramofonskih ploča i DJ-e te predstaviti glazbu koja je skoro pa zaboravljena. Većinu pjesama zasigurno nećete čuti ni na radiju niti na TV-u, a o diskačima i klubovima da i ne govorimo. To ne znači da su pjesme loše, naprotiv i nakon 30, 40 godina još uvijek zvuče uzbudljivo, ali pod naletom nove komercijalne glazbe jednostavno su se zatrpale u lavini digitalne hiperprodukcije. Shvaćamo, vrijeme ide naprijed i jednostavnije je kliknuti mišem nego tražiti sitne recke na crnom vinylu, ali u toj šumi instant superponude često nam promakne kvalitetno, pogotovo ako se radi o pjesmama iz prošlog stoljeća. Stare pjesme mogu biti itekako uzbudljive i to želimo pokazati na ovom festivalu. Želimo ih vratiti iz zaborava, ponovno oživjeti, izazvati nostalgiju, natjerati vas na ples te mlađim generacijama pokazati bogatstvo i kvalitetu glazbe koja se vrtila na ovim prostorima. Vinyl je simbol drugačijeg načina života i drugačijeg načina slušanja glazbe. Nema "next" niti "skip" već A i B strana. Nema brzinskih preslušavanja niti shuffle, već je slušanje ploča predstavljao cijeli jedan ritual ravan japanskom ispijanju čaja. "Amo kod mene slušati ploče" rečenica je koja simbolizira ta stara vremena, a koja se teško može dočarati u ovoj digitalnoj suvremenosti. Vinyl je također simbol glazbenih evolucija - od jazza, twista, rock'n'rolla, funka , disco, punka, novog vala... od opatijskog, splitskog festivala, San Rema do underground klubova na pragu 90-tih. Sve to želimo sliti i prikazati na ovom jedinstvenom analognom festivalu. Samo mjesto održavanja festivala također ima onaj magični moment jer se održava u sred ljeta na snenim livadama uz rijeku Vrljiku, nadomak žubora starih mlinica i legendarne Perinuše. Cijelo to prirodno okruženje, bistrina vode, te analogni zvuk s ploča, nadamo se, i vas će opčarati... Dobro došli na festival na 33 i 45 okretaja.
MANDOLINA IMOTA
Radi se o glazbenoj manifestaciji koja posljednjih godina ima i međunarodnu dimenziju, zahvaljujući gostovanjima renomiranih glazbenih izvođača iz inozemstva. Dobra je to prilika za razgovor s umjetničkom ravnateljicom Festivala “Mandolina Imota“ Antonelom Rebić, predanoj glazbenoj stručnjakinji, koja već čitav niz godina skrbi i o kvaliteti i radu domaćina ove manifestacije, Mandolinskom orkestru Imotski.
MANDOLINA IMOTA JE VEĆ DUŽE VREMENA PRVAK!
IMOTSKI STEĆCI
Imotska krajina je područje na kojem se nalazi veliki broj stećaka. Uglavnom ih nalazimo uz putove, odnosno duž stare rimske ceste koja je išla od Salone do Narone. To su kameni blokovi koji su postavljeni po određenom redoslijedu. Ovi kameni spomenici odolijevaju vremenskim neprilikama, građevinskoj inženjeriji kao i ljudskom nemaru. Ispod mnoštva lišaja i patine, nalazimo klesarski obrađen vapnenac koji zadivljuje reljefnim ukrasima, ali i svojom jednostavnošću. Velik broj stećaka ukazuje na popularnost ovakvog načina ukapanja, a motivi na njima govore o velikoj časti koja je ukazivana ovakvim ukopom. Ovi nevješto i pomalo grubo obrađeni spomenici, ove kamene gromade pronašle su svoje mjesto u prošlosti Imotske krajine, te su svjedoci pismenosti, kulture, vjere i moći ovog kraja. Imotski stećci imaju svoje osobitosti koje ih razlikuju od drugih skupina primjerice susjednih cetinskih ili hercegovačkih. Stećci imaju oznake godina pa tako znamo da ih je najviše iz 14. i 15. st. Najviše stećaka nalazimo u Cisti Velikoj, Lokvičićima, Lovreću, Ričicama, Studencima, Berinovcu, Zagvozdu i Vinjanima Donji
Narod ih zove bilig, kam, mramori, mašeti, kamik, a u znanstvenim krugovima zadržao se naziv stećak. Sam naziv stećak je kraći oblik imenice stojećak. Stećci su dakle monolitni kameni blokovi, vodoravni ili uspravni nadgrobni spomenici, dakle stojeći i ležeći, prizmatičnog oblika s ravnom ili dvostrešnom gornjom plohom sa ili bez postamenta. Karakteristični su za područje Dalmacije, Bosne i Hercegovine, Podrinja, dio Crne Gore, zapadne Srbije i Kosova. Izvan ovih prostora nigdje ne nalazimo stećke. Većina znanstvenika se slaže da ovi spomenici pripadaju Vlasima. Do tog zaključka dovele su i antropološke analize kostura iz grobova pod stećcima. Ti kosturi su tipični predstavnici autohtonog (neslavenskog) vlaškog porijekla. Vlasi su bili nomadi, vjerojatno ilirskog porijekla, bavili su se stočarstvom, mada često i trgovinom i plaćeničkim vojničkim pozivom. Porijeklo stećaka je njihova glavna problematika, tako da su vremenom postojale sasvim različite teze o njihovom porijeklu. Postojale su bogumilska, hrvatska ili srpska, 60-tih je bila bosanska teza , a vlaška teza se pojavila na kraju stoljeća, i podupire ju najviše znanstvenika koji su se bavili ovom tematikom.
SLJEMENJAK - DALMATINSKI TIP STEĆKA
Na području Hrvatske najviše stećaka nalazimo u Dalmatinskoj zagori, nalazimo ih i kod Zadra, Šibenika i kod Dubrovnika, ali ih je daleko najviše u Cetinskoj, a posebno ih je mnogo u Imotskoj krajini. Među stećke Imotske krajine ubrojeni su i oni s Duvanjskog i Kupreškog polja. Oni spadaju u imotsku radionicu stećaka što se vidi po načinu obrade i po motivima koji su specifični za stećke zapadnog dijela Imotske krajine. Među oblicima stećaka Imotske krajine najčešći su sljemenjaci, u manjem dijelu ima ploča i sanduka, a križine se pojavljuju samo na tri mjesta Lovreć, Lug i Ravlića gomila . Stub ne postoji u ovom kraju. Sljemenjaci su zanimljivi po obliku, ukrašenosti kao i po brojnosti. Osnovni oblik im je ujednačen. Oni pripadaju visokim i izrazito monumentalnim sljemenjacima s naglašenim elementima krovnog dijela i sa lučno povijenim hrptom sljemena. Gotovo uvijek su na postamentu u obliku pločastog stećka . Najveći broj stećaka ovog tipa posjeduju kasnosrednjovjekovna groblja Cetinske i Imotske krajine, i s obzirom da su oni raniji od onih s polja jugozapadne Bosne, te s obzirom na već uočenu posebnost što se tiče oblika, ovu vrstu sljemenjaka nazivamo dalmatinskim tipom stećaka.
Imotska gaovica (Delminichthys adspersus) naseljava vode južne Hrvatske i Bosne i Hercegovine koje obuhvaćaju slivna područja Rastočkog polja te rijeke Vrljike , Matice, Norina i Neretve. Zabilježena je i u Crvenom jezeru kod Imotskog i Baćinskim jezerima. Područje rasprostranjenosti manje joj je od 500 km2, a kao glavni razlog ugroženosti navodi se poljoprivredno zagađenje koje smanjuje kvalitetu staništa. Spada u osjetljive vrste (VU). Populacijski trend i gustoća populacije nepoznati su, a po Crvenoj knjizi ova vrsta je sporadična. Nastanjuje krška vodena staništa koja često presušuju pa za vrijeme nepovoljnih uvjeta ulazi u podzemlje.
Statistike govore da je u Imotskoj krajini registrirano više Mercedesa nego stanovnika. Prigode, poput dana Grada prilika su da se provozaju i oni malo stariji primjerci i popriča o dobrim starim gastarbajterskim danima.
Kada se spomene grad Imotski mnogima je prva asocijacija upravo Mercedes i Njemačka.Kako je to bilo davne 1977. kada su ga na slovenskoj granici zaustavili diveći se njegovom Mercedesu 123, još se sa smješkam sjeća Mladen Grančić. „Novi model 123ce izašao je u šestom mjesecu, a ja sam ga već vozio u sedmom, pa su me na granici sa znatiželjom i divljenjem ispitivali o kojem se modelu radi" objašnjava Mladen. On je u Njemačku otišao davne ’72, a u Mercedesu je počeo raditi ’74 tako da upravo broji sitno do pune 44 godine radnog staža u poznatom automobilskom divu. „Dug je to period kod jednog poslodavca. I u Mercedesu su svjesni da stižu nove generacije koje neće imati taj osjećaj privrženosti i vjernosti jednom brandu“ kaže nam Mladen. I on u svojoj garaži kao pravi Imoćanin ima po jedan model iz svakog desetljeća, ali budući da je tek stigao na odmor u domovinu, nije imao vremena pripremiti svoje primjerke za izložbu. „ Od '75 do '96 svake sam godine na odmor kući dolazio s novim modelom. Bio sam mlađi, pa mi je to predstavljalo zadovoljstvo, ali i dobru priliku za zaradu" objašnjava Mladen. Kao Mercedesov radnik uživao je mnoge beneficije. Onaj tko je radio kod njih za novi model dobio bi povoljan popust, te bi ga nakon godine dana vožnje ponovno prodali na tržištu i pri tom dobro zaradili, jer su bili jako traženi. Iz svog iskustva kaže izdvojio bi modele 123 i 124, kao najkvalitetnije i nepoderive, a takvih u Imotskom i jest najviše.
OVAKO ĆE IZGLEDATI MERCEDESOV SPOMENIK
Prvu utakmicu su 'Vilenjaci' i 'Vukodlaci' odigrali još 1943. godine, a običaj se nastavio njegovati kad god bi Modro jezero presušilo, a vremenske i druge prilike to dopustile. Na taj način mještani se podsjećaju na bića koja žive u mašti i već pomalo zaboravljenim pričama usmene tradicije. Ekipe se dijele prema mjestu stanovanja i to postaje natjecanje između istočnog i zapadnog dijel a grada Imotskog. Mnoge legende su ispričane o vilama i vilenjacima Modrog jezera, a jedna od njih kaže kako su Imotske vile su dozivale u Modro jezero imotske momke i svi oni momci koji su spavali s vilama više nikad nisu spavali s imotskim djevojkama. Da se ne bi svađali oko rezultata, još od davnina pravilo je da utakmica mora biti neriješena. U jedinstvenom spektaklu na blatu, kako ga nazivaju, uživaju brojni Imoćani i turisti.
PROSJACI I SINOVI
Serija „Prosjaci i sinovi“ djelo su velikog Ivana Raosa. Snimljena je 1971, no zbog sloma Hrvatskog proljeća, nakon 12 godina prikazana je na tadašnjoj Televiziji Zagreb. Raos je bio vrhunski književnik i poznavatelj svog kraja. U njegovoj knjizi svaka rečenica je slikovita, smislena i istinita. Imotska krajina specifično je podneblje i nepresušni izvor inspiracije za književnike i pjesnike. Prosjački zanat u seriji se prikazuje na vrlo zanimljiv način. Kikaš, koji je najstariji prosjak uči svoje mlađe potomke kako treba prositi i zaraditi za svoj kruh. I uspijevalo im je, po seriji bili su majstori za prevariti i isprositi. Kikaš je najveći utjecaj imao na Matana koji je središnji lik romana i serije. Naslijedio je od djeda snalaženje u životu jer mu je ipak on od malena bio najveći uzor u svemu. Matan je bio galantar i lik koji nikome nije dopustio da mu pomrsi račune. Neustrašiv i svojeglav u svojim naumima dogurao je i ˝preko˝ granice. Njegove švercerske vještine nije mogla ni sama ˝Dektiva˝ otkriti koja ga je pratila u stopu. Što se tiče ljubavi, život ga je povezao s Nušom, običnom djevojkom koja je bila zaslijepljena njime. Odnos prema njoj pomalo je bio grub i oštar, no unatoč tome osjeća se kemija među njima Rečenice po kojim će Matan ostati zapamćen su: ˝Tri koraka dalje od mene silo nečista!˝ kako je govori svojoj dragoj, i rečenica u kojoj joj nikad nije dopustio da kaže da je išta njihovo, već je tražio da se ispravi i kaže ˝tvoje moj Matane˝. Ipak, uvijek se vraćao svojoj Nuši jer je ona bila njegova sigurna luka. I danas, kad prođete kroz Imotsku krajinu osjetit ćete duh serije i romana koji su prisutni. Sav taj krš, pejzaži nisu se mijenjali.
PRVA EPIZODA
Na psihijatrijskom odjelu zatekao se neobičan pacijent. Govor mu je "pjesnički", a ne čini se lud. Tek pošto počinje priču o svom podrijetlu, rečenice postaju suvisle i pred nama se odmata priča njegovog života. Priča počinje kad je još Matanov djed Kikaš vodio svoj rod, a svi članovi doma Kikašovog znali su svoju ulogu i zadaću. Jedino je mlada i lijepa Vrtirepka u zao čas zaboravila na Kikašev strogi zakon i skrenula u ulogu koja bi mogla nemilo završiti.
DRUGA EPIZODA
U Kikaševo prosjačko područje ulaze i otoci, gdje se uvijek nađe dobra duša koju nije teško namagarčiti. U toj vještini Kikaš se oduvijek nadmeće sa svojim najdostojnijim protivnikom Škiljom. Ovaj put ne može odoljeti izazovu jer mu ništa nije slađe od pobjede nad Škiljom. Pri tom Kikaš i ne sluti kakvu mu nevolju sprema Vrtirepka.
TREĆA EPIZODA
Nema više dvojbe, Vrtirepka je u nevolji. Za Kikaša to znači samo jedno - mora skočiti u bunar, jer tako kaže zakon. Sramota se mora oprati, na Kikašovoj kući ne smije ostati. Mali Matan-Potrka smišlja rješenje. Potraga za ženikom završava na vrlo neobičnom mjestu.
ČETVRTA EPIZODA
Sramota je uklonjena, Vrtirepka je pred selom sačuvala obraz, a Matan Potrka je dokazao da je dostojan unuk svoga djeda. Krajinom je zavladala suša, a da nevolja bude veća, Kikaš gubi dostojnog protivnika, pa sav shrvan pada u depresiju. I opet Matan mora pronaći lijek.
PETA EPIZODA
U selo dolazi Amerikanac Jozo zvan Džo kako bi sebi izabrao ženu. Sve se majke seoskih udavača uzbude i ustrče, nadajući se da će baš njih dopasti ta sreća. Ali Džo Amerikanac iznenadi sve i izabere onu koju su već svi otpisali.
ŠESTA EPIZODA
Za suše i gladi koja hara umire i don Pavao što Kikaša uvjeri da u prošnju ne vrijedi više ići bogobojaznom molitvom, već kletvom i prijetnjama, jer milosti i onako nema. Imenujući Matana-Potrku svojim dostojnim nasljednikom Kikaš i ne sluti sudbinu koja će zateći njegove dvore.
SEDMA EPIZODA
Glad i studen kosi starce po Imotskoj krajini, među njima i babu Anđuku. Ostavši sam, Matan, sada već odrastao momak, napušta selo i odlazi u Sarajevo gdje okuplja i predvodi cijelu vojsku imotskih torbara. Trgujući i švercajući zabranjenom robom, navlači na vrat policiju. Kao što je Kikaš imao svoga Škilju, tako će i Matan odsad imati svoju Dektivu, s kojom će se nositi po svim gradovima Europe.
OSMA EPIZODA
Odlukom da se ženi Matan je ne samo dobio Nušu i okladu na prijevaru nego i novac što ga je izmamio od trgovca Šaloma. Sada je već i Sarajevo Matanu pretijesno, pa sa svojom vojskom kreće u Zagreb.Ž Ostavljajući oca Jokaša da i dalje traži blago cara Trajana, Matan vodi u Zagreb i brata Antišu.
DEVETA EPIZODA
I u Zagrebu Matanovi poslovi cvatu. Međutim, i to je područje za Matana uskoro pretijesno. U Češkoj će se naći novi tereni. S utrženim plijenom pokazat će Nuši kuću koju je u Zagrebu kupio za sebe i svoju "silu nečistu".
DESETA EPIZODA
Matana ne može zaustaviti ni nalet fašizma. U novim okolnostima, Matan smišlja nove načine trgovine i zarade. Ovaj put on će trgovati zlatnim nakitom tobožnjeg orijentalnog podrijetla. I to na nov način prodaje, "psikičke", isključivo ženama, jer su žene, kada je o zlatu riječ, iste u svim europskim zemljama. Dektiva ga naravno prati u stopu.
JEDANAESTA EPIZODA
Kad rat kuca na vrata, Matan mora kroz prozor. S tom idejom vodiljom Matan završava u Švicarskoj, neutralnoj u ratu. U Švicarskoj, međutim, nema šverca. Matanu je dobro u zavjetrini rata, tu je i nova raspjevana udovica, ali je dosadno, jer nema "posla". Radeći kao čuvar na jezeru, promatrajući labudove kako slobodno plivaju na drugu stranu, Matan smišlja novi "posao".
DVANAESTA EPIZODA
Matan se dobro snašao i u novim vremenima poraća, "obnove i izgradnje". Ponovno je našao način da zarađuje , a Dektiva nikako da dokuči otkud mu novac za gradnju vile na Tuškancu i novi mercedes. Umjesto da živi u strahu, Matan uživa u dobrima koja je skupio, a od zaprepaštenog Dektive traži čak i putovnicu da posjeti tolike dobre ljude po svijetu.
TRINAESTA EPIZODA
U posljednjoj epizodi Matan ponovno susreće Vrtirepku. Godine su ju promijenile, ali je u duši ostala ista. Tijelom je živjela u Americi, a mislima u zavičaju. No, njezina ljubav prema zavičaju neočekivano završava tragično. Uz liječničku potvrdu da nije zdrav, Matan je oslobođen optužbe za šverc zlatnika. Konačno je slobodan, ima sve što je poželio, ali srce ga vuče u zavičaj.
HOTEL VENEZIA Imotski nalazi se u Imotskom, a uključuje smještajne jedinice s besplatnim bežičnim pristupom internetu (WiFi). U okviru hotela dostupan je restoran. Sobe imaju klima-uređaj i TV ravnog ekrana, a pojedine obuhvaćaju balkon. Sve sadrže vlastitu kupaonicu s ogrtačima, besplatnim toaletnim potrepštinama i sušilom za kosu. Restoran poslužuje jela regionalne kuhinje. Doručak je na raspolaganju svakog dana. Tvrđava Topana udaljena je 10 minuta hoda od hotela Venezia Imotski. U okviru objekta dostupno je besplatno privatno parkiralište.
