Salona je antička metropola rimske provincije Dalmacije smještena na središnjem dijelu istočnojadranske obale. U antici je bila glavni grad rimske provincije, da bi u vrijeme seobe naroda bila napuštena, a poslije se istočno od Salone razvio hrvatski srednjovjekovni grad Solin.
Šest kilometara sjeverno od Splita u današnjem Solinu nalaze se ostaci antičkog grada Salone, metropole rimske provincije Dalmacije. Povoljan zemljopisni položaj na sredini istočne jadranske obale i smještaj u dnu zaštićenog Kaštelanskog zaljeva, uz deltu rijeke Salon (danas Jadro), te dobra cestovna povezanost s unutrašnjosti, preko kliškog prijevoja, uvjetovali su brz i nesmetan razvoj grada.
Salona je prvotno bila obalno uporište i luka ilirskih Delmata u neposrednoj
blizini Traguriona i Epetiona, kolonija koje su u 3. stoljeću pr. Kr. osnovali
isejski Grci. U to vrijeme u Saloni je pored domaćih Ilira i grčkih doseljenika
živio i velik broj Italika. U vrijeme rimskih sukoba s Ilirima za prevlast na
istočnojadranskoj obali, u Saloni je 119. pr. Kr. boravio rimski prokonzul
Lucije Cecilije Metel, koji je zbog svojih pobjeda nad Ilirima prozvan Dalmatik
(Dalmaticus).
Nakon građanskog rata između Cezara i Pompeja, 48. g. pr. Krista Salona je dobila
status rimske kolonije s punim naslovom Colonia Martia Ivlia Salona, te postaje središtem
Ilirika, kasnije provincije Dalmacije.
Nakon gušenja posljednje ilirske pobune (Batonov ustanak, od 6. do 9. god.) za
Salonu nastupa razdoblje mira i prosperiteta vidljivo kroz urbanistički razvoj i
snažnu graditeljsku aktivnost.
Prva značajnija arheološka iskapanja na lokalitetu Salone, osobito mjesta
starokršćanskih bazilika i groblja, provodio je don Frane Bulić, krajem 19. stoljeća.
Dao je sagraditi memorijalnu zbirku i radni prostor Arheološkog muzeja u povodu Prvog
međunarodnog kongresa starokršćanske arheologije održanog 1894. godine u Solinu.
Doprinos istraživanju Salone dali su i drugi znanstvenici poput fra Luje Maruna i
povjesničara Mirka Cecića.