Taj kip, star više do šest stoljeća, predstavlja sv. Antuna Velikog/Opata, čuvenog kršćanskog pustinjaka rođenog u gornjem Egiptu 251. godine, koji je doživio čak 105 godina. Bio je suvremenik Dioklecijana i svetoga Duje. Odijevao se u palmino lišće, hranio travom i suhim kruhom. Pretpostavlja se da je dobio to počasno (najprometnije) mjesto jer se tu vjerojatno nalazila palača donatora – čovječuljka s bradicom i kapicom prikazana podno njegovih nogu. Bio je to Ciprianus de Ciprianis, pouzdanik hrvatsko-ugarskih kraljeva. Zbog reljefne pločice (nalazi se desno iznad njega) na kojoj je prikazan muškarac isplažena jezika s jabukom u ruci i žena koja mu prijeti prstom, vjerovalo se da osvećuje nedužno oklevetane žene. Još početkom 20. stoljeća pojedine "uvrijeđene" Splićanke znale su mu zapaliti svijeću. Potaknuti davnim prošlostoljetnim razmiricama, da bi razljutili Trogirane, stari su Splićani govorili da to nije sv. Ante, već "veliki" splitski biskup, a sićušni donator da je "mali" trogirski biskup. I tako, a da i ne znaju, imaju Splićani, uz opjevanu peristilsku sfingu, i kip slavnoga sveca također s obala Nila.
Jedno od najčešćih pitanja koja posjetitelji Splita postavljaju svakako je podrijetlo imena grada. Stoljećima se vjerovalo da dolazi od latinske riječi za palaču. Bizantski car Konstantin Porfirogenet jednostavno zaključio da je ime poteklo od tako velike i važne građevine kakva je Dioklecijanova palača, a to ime bilo je Spalato. Međutim, postoji i druga teorija,da Split dolazi od - cvijeta. Cijela Dalmacija prekrivena je zanimljivom biljkom koja u proljeće cvjeta malim žutim cvjetovima nalik orhidejama. Biljka se zove brnistra, ali za našu priču mnogo je važnije njezino grčko ime: Aspalathos, ili Ασπάλαθος. Možemo zamisliti da su grčki naseljenici, nakon što su po brdima oko zaljeva vidjeli tako puno tih žutih cvjetova odlučili upotrijebiti njihovo ime za svoje naselje. Kroz stoljeća, ime Aspalathos doživjelo je mnoge promjene, postoje zapisi koji spominju Spalatum, Spalato, Spalatrum, Spalathensis, Aspalathon, Aspalatuo, Spalati, Spljet..., obično ovisno o tome tko je u tom trenutku vladao ovim područjem. Gradsko vijeće je 1909. presjeklo, i propisalo da se ne smije koristiti ni jedno drugo ime osim Splita. Jedino su za vrijeme Drugog svjetskog rata Talijani vratili svoj oblik Spalato, ali to nije dugo potrajalo.
Skupina studenata u noći s 10. na 11. siječnja obojila je splitski Peristil u crvenu boju.Taj je događaj ostao zapamćen u povjesti kao Crveni Peristil. Njegovi kreatori uskoro su se okupili u umjetničku grupu te daljnjim djelovanjem nastavili buditi javnost. Cijela akcija pomno je i dugo planirana. Boja se nabavljala polako i u malim količinama. Sve se odvijalo u stanu nedaleko od Peristila. Tomo Čaleta, Radovan Kogej, Slaven Sumić, Pavle Dulčić te ostatak skupine metlama su obojili trg s tridesetak litara crvene boje. Sve se to odvijalo tijekom noći. Skupina je nakon djelovanja uhićena te novčano kažnjena s nekoliko tisuća tadašnjih dinara.
U sklopu trodnevnog skupa ekoloških stranaka Ante Kuštre je u prostor Peristila 1989. godine slaganjem zelenih ploča od iverice i piramide od naranči aktivirao sudionike skupa. Sasvim legalna intervencija koja se ogradila i od vandalizma ne koristeći boju, već slažući spomenute ploče nije naišla na očekivani ishod zbog nezainteresiranosti za ekologiju i općenitom atmosferom, pa je Kuštrin naum rezultirao neuspjehom
Trideseta obljetnica originalnog Crvenog Peristila obilježena je još jednim umjetničkim skandalom. Crni krug na Peristilu načinio je umjetnik Igor Grubić, želeći se osvrnuti na trideset godina šutnje o Crvenom Peristilu. Crnom je bojom želio pokazati društveno stanje u državi i na umjetničkoj sceni. Osim tim činom koji podsjeća na Crveni Peristil, Grubić je izrekao istu laž kada su ga prolaznici upitali što radi, a na vrata obližnje trgovine je zalijepio papir sa natpisom svog nauma (U čast grupi Crveni Peristil 30 godina poslije. Peristil poput magičnog ogledala odražava stanje društvene svijesti. Crni Peristil). Crni Peristil imao je trajanje i karakter jer je bilo potrebno više mjeseci da se otkrije tko je krivac. On je sa sakupljenom dokumentacijom prijavio svoj rad na 33. zagrebački Salon i dobije drugu nagradu čime su zli komentari ušutkani, a priča okončana. Crni Peristil trebao je upozoriti na razočaravajuću tadašnjicu, no umjesto raspravom javnost je reagirala potvrđivanjem njegovih sumnji i strahova. Iako je koristio lako uklonjivu boju, javnost ga je osuđivala zbog povređivanja javnog prostora, zatvarajući oči pred katastrofalnim stanjem Peristila. Nakon prvotnih osuda ljudi su se odazvali i uputili pozitivne komentare, iako to u većoj mjeri nije bilo prepoznato.
Vrijeme "idućeg Peristila" bio je mjesec studeni 2009. godine, a učesnici u toj akciji bili su navijačka skupina Torcida. Od njih se nešto takvo najmanje očekivalo. Suprotstavljajući se kerumizaciji Hajduka, navijačka skupina je Peristil obložila žutim materijalom s natpisom "Kodeks" koji je neodoljivo podsjećao na poznate žute vrećice trgovina "Kerum". Iako su mnogi u tome pogrešno prepoznali prijetnju, navijačka skupina se pokazala kao izuzetno osjetljiva i uključena u povijest grada i tradiciju umjetnih skandala kao što je Crveni Peristil. Ovim činom najvijačka skupina pokazala je da je vrijedna poštovanja i na drugim poljima, osim u svom području navijača nogometnog kluba Hajduk.