Biljke

O biljkama:

Biljke (lat. Plantae) su glavna grupa koja sadrži 642 porodice i 17. 020 rodova (genera) (bez algi), uključujući i organizme kao drveće, cvijeće, bilje i paprati. Aristotel je podijelio sve žive stvari među biljkama, koje se ne miču ili imaju osjetljive organe i životinje. U sustavu podjele po Linnaeusu oni postaju: biljke - carstvo Vegetabilia (kasnije Plantae) i životinje - Animalia.

Nakon toga postalo je jasno da carstvo Plantae sadrži nekoliko međusobno povezanih grupa zajedno s gljivama i nekoliko vrsta alga koje su uvrštene u novo carstvo. Bez obzira na to one se i dalje često smatraju biljkama u mnogim kontekstima. Doduše, svaki pokušaj da se biljke smjesti u samostalnu grupu doživio je neuspjeh, zbog toga što su biljke nejasno definirane prema pravilima koja postavlja moderna klasifikacija (sistematika).

Biljke u borbi protiv klimatskih promjena:

Višak ugljičnog dioksida (CO2) uzrokovan mnogim faktorima, zadržava se u atmosferi i doprinosi klimatskim promjenama. Biljke apsorbiraju CO2, uklanjaju i skladište ugljik, a ispuštaju kisik.

Pojam bioraznolikosti je širok, obuhvaća sveukupnost svih živih organizama, a uključuje raznolikost unutar pojedinih vrsta, između vrsta, životnih zajednica i staništa. Posebno je važna raznolikost biljnih vrsta kao primarnih proizvođača hrane. Biljke u procesu fotosinteze iz anorganskih spojeva stvaraju organsku tvar i oslobađaju kisik, te o njima ovisi život svih ostalih organizama. Pod utjecajem klimatskih, biotskih i abiotskih čimbenika tijekom evolucije biljne vrste su se morfološki i fiziološki mijenjale što je rezultiralo velikom raznolikošću. Raznolikost vrsta i njihovih staništa važna je za preživljavanje vrste i pokazatelj zdravog ekosustava, a danas je takvih sve manje. Još u doba neolitika, najmlađeg razdoblja kamenog doba, čovjek počinje sa uzgojem bilja. To su prve kultivirane biljke koje su nastajale spontanim križanjima i mutacijama njihovih divljih srodnika. Stalnim povećanjem broja ljudi rasla je potreba za novim obradivim površinama, koje su osvajane krčenjem šuma i preoravanjem travnjaka. Razvoj intenzivne poljoprivrede i uzgoj samo najprinosnijih sorti doveo je do pojave monokultura, homogenosti sorti, a time i do smanjenja genetske varijabilnosti. Biljke u takvom uzgoju slabe i postupno gube prirodne mehanizme obrane. Takav način uzgoja, što se u povijesti već i događalo, može dovesti do tragičnih epidemija raznih biljnih bolesti, smanjenja proizvodnje, nedostatka hrane i gladi. Zbog toga je važno sačuvati divlje srodnike tih kultiviranih biljaka kao izvore genetske varijabilnosti i pojedinih svojstva (otpornosti na bolesti, sušu i sl.) za buduće selekcije.

Uprkos razvoju znanosti i moderne biotehnologije danas tek 20-30 biljnih vrsta predstavlja glavne kulture u prehrani čovječanstva, iako se preko 30 000 biljaka može koristiti za hranu u raznim oblicima. Znajući da se već mnoge genetski modificirane kulture uzgajaju na milijunima hektara širom svijeta postavlja se pitanje može li se izbjeći zadiranje u prirodne ekosustave. Postoji opasnost da modificirani geni s usjeva „procure“ u prirodu, te križanjem s divljim vrstama poremete prirodne procese koji su uspostavljani milijunima godina. O očuvanju raznolikosti divljih vrsta kao novih izvora hrane, ovisi evolucija svih živih organizama pa tako i naša.

Gljive i alge

Alge čine grupu koju sačinjavaju različiti organizmi, a koji crpe energiju procesom fotosinteze. One nisu smještene u carstvo biljaka. Postoje i druge vrste algi koje uključuju i jednostanične organizme koji se sastoje od stanica bez različitoga tkiva. Embriofiti su potekli od zelenih algi. Izuzev nekoliko zelenih algi, sve među njima imaju zidove stanica koje sadrže celulozu i kloroplaste koji sadrže klorofil a i b i tako stvaraju energiju. Kloroplasti zelenih algi su okruženi s dvije membrane, što sugerira da su potekle direktno od Cyanobacteria. Isto tako je i s crvenim algama, i za dvije grupe se vjeruje da imaju zajedničko porijeklo. Suprotno tome mnogo drugih algi ima kloroplaste s tri ili četri membrane. One nisu u bliskom srodstvu sa zelenim algama, zasebno stjecanje kloroplasta je simbol zelenih i crvenih algi. Za razliku od embriofita i algi, gljive ne vrše fotosintezu, jer ne sadrže klorofil. Do hrane dolaze sastavljanjem i apsorbiranjem tvari iz svoga okruženja. Razmnožavaju se sporama. Nisu u rodu ni s jednom vrstom koja vrši fotosintezu, ali su zato usko povezane sa životinjama.

Korisnost biljaka

Mnogi ljudi kao prehranu koriste žitarice. Ostale biljke koje koristimo u prehrani su voće, povrće, ljekovito bilje i začini. Neke vaskularne biljke kao drveće i grmlje (šikara) imaju važnu ulogu u graditeljstvu kao građevni materijal. Veliki broj biljaka se koristi i u dekorativne svrhe, uključujući i mnoge vrste cvijeća.

Razvoj:

Kroz proces fotosinteze, biljke koriste sunčevu energiju, da iz zraka pretvore ugljični dioksid u jednostavni šećer. Taj šećer se tada koristi kao materijal za gradnju i formu komponenti biljke. Biljke se pouzdaju u tlo kao glavni izvor vode, no isto tako pokušavaju se domoći dušika, fosfora i drugih važnih hranjivih tvari.

Neke vrste biljaka koriste specijalnu obranu kao trn ili bodlje, naprimjer kupine. Po životnom vijeku biljke smo podijelili u 3 skupine:

• jednogodišnje biljke - žive i razmnožavaju se kroz razdoblje od jedne godine
• dvogodišnje biljke - žive kroz razdoblje od dvije godine, većinom se razmnožavaju u prvoj godin
• trajnice - žive više od dvije godine i nastavljaju se razmnožavati tijekom godina

Među vaskularnim biljkama u trajnice se ubraja crnogorično drvo (zimzelen) -- naziv za one biljke koje zadržavaju svoje lišće tokom cijele godine, i bjelogorično drvo (listopadno)

Biljke koje gube listove u nekim dijelovima godine: u mjestima gdje vlada umjerena i sjeverna klima većinom zimi, a mnoge tropske biljke gube svoje listove za vrijeme sušne sezone.